Postaje jasno da su diktatorski i svi kvazidemokratski režimi u globalizacijsko doba ranjiviji nego ikada
Pritom se svi slažu da ih je revolucionarni cunami na jugu Mediterana iznenadio svojom brzinom i žestinom, došavši »niotkuda« i pomevši do jučer »stabilne režime«
Već se u medijima diljem svijeta sučeljavaju stručnjaci i analitičari koji su ovakav rasplet situacije u Tunisu i Egiptu, te posebno u Libiji, najavljivali i oni koji smatraju da se to nije moglo znati, te da mora postojati neki poseban, još neotkriven, okidač koji je doveo do narodne pobune i svrgavanja nepopularnih vođa i diktatorskih režima.
Pritom se svi slažu da ih je revolucionarni cunami na jugu Mediterana iznenadio svojom brzinom i žestinom, došavši »niotkuda« i pomevši do jučer »stabilne režime« kao da ih nikada nije ni bilo. Ipak, razvoj događaja i ponašanje političkih aktera u tri arapske države, Alžir, Bahrein i još poneka zemlja u kojoj »kuha« naime još uvijek nisu došli do točke preokreta, pruža mogućnost za neke generalizacije iz kojih i europski političari, zajedno s hrvatskima, mogu nešto naučiti.
Najprije, postaje jasno da su diktatorski i svi kvazidemokratski režimi u globalizacijsko doba ranjiviji nego ikada.
Prošla su vremena »ograđenosti« kada je svatko u svom dvorištu mogao raditi što ga je volja jer puk, neuk i izoliran od svojih susjeda s malim mogućnostima komunikacije i razmjene iskustava, trpio sve nadajući se da će jednog dana iznjedriti nekoga tko će se konačno suprotstaviti tiranima.
U doba komunikacijske umreženosti više, međutim, nema tajni ni prepreka. Globalizacija nije samo pridonijela kapitalu i multinacionalnim korporacijama nego je proširila i svijest o demokraciji i pravima građana za koja se valja izboriti. A kada je ta moć osvještena, višedesetljetni koruptivni režimi čvrste ruke, kojima je, ako ništa drugo, zajedničko enormno bogaćenje vođa i njihove svite dok su prodavali priče o zaštiti interesa naroda, primakli su se svom kraju.
Globalizacija nije samo pridonijela kapitalu i multinacionalnim korporacijama nego je proširila i svijest o demokraciji i pravima građana za koja se valja izboriti
Drugo, gledajući iz kuta međudržavnih odnosa, opasno je radi vlastitih ekonomskih i drugih interesa vezivati se za te problematične vođe i biti slijep, što se nije moglo ne registrirati, na probleme građana odnosno načine na koje se vlada u tim zemljama.
Bilo je i prije ovoga revolucionarnog vala puno indicija o lošoj vladavini u Egiptu, Tunisu i Libiji, ali je preferirana »stabilnost« režima, koja je navodno garantirala zaštitu ekonomskih i geostrateških interesa prvenstveno SAD-a i europskih zemalja, i ništa ozbiljno nije napravljeno da ih se prisili na demokratizaciju.
Sada se pokazalo o kakvoj je »stabilnosti« riječ, a nusprodukt postrevolucionarnog kaosa može biti upravo izgubljena vjerodostojnost zapadnih demokracija što bi se moglo odraziti i na ekonomsku štetu.
Ki na malo gleda, na velo gubi, rekli bi Primorci.
I treće, još se jednom pokazuje kako nacionalne države i asocijacije država poput EU imaju instrumenata za kroćenje neoliberalnog kapitalizma. Kada je ugroženo njegovo »divljanje« po svijetu, pa i u slučaju arapskih zemalja, traži se upravo pomoć država koje je dotad koristio samo kao »logistiku« pri penetraciji na strana tržišta.
Države bi konačno mogle početi »naplaćivati« te usluge neoliberalnom kapitalu, između ostalog tražeći od njega znatno više socijalne osjetljivosti na »domaćim tržištima«.
