foto: D.KOVAČEVIĆ
Sastav vojnog vrha je zatekao kada je preuzimao dužnost, a kao relativno novi čovjek u politici u koju je ušao tek sredinom proteklog desetljeća nije involviran ni u kakve »povijesne relacije« da bi prema bilo kome u vojsci imao skrupula
Načelnik Glavnog stožera oružanih snaga Josip Lucić imao je do jučer devet života. Padali su MIG-ovi, prodavani kamioni, glavni inspektor mu je u tenku vozio tajnicu…, a da ga ništa od toga nije moglo slomiti.
Preživio je čak i famozni lov s haškim optuženikom Mladenom Markačem 2007. godine. Jedan od njegovih nadređenih, tadašnji predsjednik države Stjepan Mesić čak je tražio sankcije za onodobnog ministra unutarnjih poslova Ivicu Kirina, no Lucića je poštedio.
Štoviše, ne samo da ga je amnestirao od svake odgovornosti nego ga je godinu dana kasnije ponovno imenovao za načelnika stožera.
Lucić je prošao neokrznut i kada je Glavni stožer pokušao zataškati da je 2009. godine skupina vojnika odbila ići na teren žaleći se da nema adekvatnu opremu
Nedokučivo je zbog čega je Mesić tada ne trepnuvši primijenio dvostruke kriterije zadržavši Lucića na visokom vojnom položaju, kao što za mnoge još zagonetnije što je bivši predsjednik htio kada se načelnika stožera poželio riješiti na isteku svog drugog mandata. No, niti je bilo vremena ni razumijevanja druge poluge odlučivanja o vojnim kadrovima i obrambenoj politici (Vlade), pa je još jedan pokušaj Lucićeve smjene propao.
Dok se nije dogodio video dokaz »prekoračenja ovlasti« hrvatskih snaga u Afganistanu, koje su tamo poslane uz čvrsta jamstva da će biti dio logistike međunarodnih snaga a ne udarne jedinice u borbi protiv talibana. Ta je priča naime prodavana svaki put kada je Hrvatski sabor trebao dati svoju suglasnost za nastavak angažiranja hrvatske vojske u sklopu NATO snaga.
Incidenata u Afganistanu bilo je i prije.
Lucić je prošao neokrznut i kada je Glavni stožer pokušao zataškati da je 2009. godine skupina vojnika odbila ići na teren žaleći se da nema adekvatnu opremu. Navodno nisu imali ni puške. Čak se i skulirani ministar obrane Branko Vukelić zapjenio zbog toga što je Glavni stožer tajio podatke o incidentu, ali je sve ostalo na tome.
Sastav vojnog vrha je zatekao kada je preuzimao dužnost, a kao relativno novi čovjek u politici u koju je ušao tek sredinom proteklog desetljeća nije involviran ni u kakve »povijesne relacije« da bi prema bilo kome u vojsci imao skrupula.
Drugi, i daleko značajniji, razlog je tajenje nadređenima operacija za koje Hrvatska vojska u Afganistanu jednostavno nema mandat.
Nije uopće sporno da članstvo u NATO paktu traži i ispunjavanje određenih obaveza. Kao ni to da Hrvatska ima profesionalnu vojsku čiji su pripadnici svjesni što se od njih traži, pa su tako bez daljnjega svijesni da u Afganistanu, u koji idu uz vlastitu suglasnost, neće brati cvijeće.
Dakle, ako je sudjelovanje u afganistanskom ratu jedna od obaveza prema NATO-u onda to, uz suglasnost Sabora, valja poštivati. Ali, jedno je tvrditi javnosti i predsjedniku kako su hrvatski vojnici tamo »logističari«, a drugo bez obavještavanja nadređenih sudjelovati u lovu na talibane. Stoga je Lucić jednostavno morao pasti. Da bar netko u ovoj zemlji odgovara za ono što (ne)čini.
