Nakon što se Vijeće za nadzor elektroničkih medija zabavilo »šamaranjem majmuna« i »sapunanjem mačora«, bila bi šteta da ispusti stvar iz svojih ruku i da se liši vrhunca cenzorske naslade.

Kad je taj ćudoredni organ već toliko razdražen satiričkim tekstom Hrvoja Marjanovića o stigmatizaciji masturbacije u savjetodavnoj rubrici Glasa Koncila pod naslovom »Dragi biskupe Lastan, činim li grijeh ako šamaram majmuna« (Index.hr, 11. siječnja 2011.), da je naložio njegovo uklanjanje s nadzirane mreže, valjda će jednako radodajno reagirati i na novi nadražaj iz radionice istog autora.

Jer u Marjanovićevom komentaru hrvatske hipokrizije iskazane povodom najave same mogućnosti da Svetlana Ražnatović zvana Ceca održi koncert na maksimirskom stadionu (naslov »Tu sam rođen, tu ću i umrijeti – od smijeha«, Index.hr, 29. siječnja 2011.), Zdenko Ljevak i ostali vijećnici mogu pronaći puno više »elemenata nepriličnog odnosa prema vjeri i drugim uvjerenjima« no što su ih otkrili u »Šamaranju majmuna«.

Indexov komentator u novom tekstu demontira raširenu vjeru i uvjerenje hrvatskih konsenzualista da je masovno zgražanje nad najavom da bi Ceca mogla javno zapjevati u Zagrebu pokazalo kako ipak postoji nešto oko čega se slažu i ljevica i desnica, i centar i korner, kako postoje takozvane nepobitne i neprijeporne vrijednosti o kojima svi gusle isto. Komentator Glasa Konsenzusa Davor Butković nabrojio je četiri takve nepobitnosti i neprijepornosti: 1) uzrok rata u Hrvatskoj, 2) karakter Domovinskog rata, 3) značaj režima pokojnog predsjednika Franje Tuđmana i 4) proces demokratizacije zemlje, koji je započet 2000. i, evo nam ga, traje još uvijek.

Ako vjerujete u to što propovijeda Butković, Marjanovićev će tekst duboko povrijediti vaše vjerničke osjećaje, jer Indexov autor u njemu iznosi blasfemične tvrdnje da Hrvati masovno slušaju Cecu, te da se neredi koje bi njezin koncert izazvao mogu očekivati ponajprije u redovima za karte. Sprda se taj Marjanović s napokon ujedinjenom ljevicom i desnicom, ocjenjujući da one mogu postići konsenzus samo oko nečega što uopće nije bitno, kao što nije bitan taj koncert kojim bi – kako se slažu konsenzualisti – »deklarirana četnikuša povrijedila svetinju maksimirskog stadiona na kojemu je započelo rađanje samostalne Hrvatske«. I na čiju bi zabranu, veli Hrvoje, hrvatska mladež reagirala tako što bi otišla u neki od bezbroj turbofolk-klubova, gdje bi – kao što to inače radi – slušala Cecu.

Sada je na Vijeću za nadzor elektroničkih medija da obrani vjeru u nacionalni konsenzus i temeljne vrijednosti na kojima on počiva. Jer ako tom Vijeću nije jasno da se konsenzus može postići samo eliminacijom disonantnih glasova – od Marjanovića i sličnih, kojima uopće nije do Cece, pa do svih hrvatskih cecofila, mladih i starih, kojima nije ni do čega drugog – onda nam tijelo kojim predsjedava Zdenko Ljevak služi samo za, da prostite, neku stvar. Za šamaranje majmuna i sapunanje mačora. Da nam Ljevak bude zaposlen, a desnica slobodna.