Dragutin Lesar/foto: D.KOVAČEVIĆ
Pokušaj ismijavanja Jadranke Kosor zadiranjem i u njenu privatnost može se nekome činiti duhovitim, može čak izazvati i nelagodu čelnice vladajuće stranke, no dugoročno riječ je o dječjoj igri koja glavnoj oporbenoj stranci neće donijeti nikakvo dobro.
Dragutin Lesar spada u duhovitije političare. Dokazao je to i inicijativom za ostavkom vlade u kojoj je nabrojeno njenih sedam (smrtnih) grijeha.
Simpatično je unutar sheme kršćanskih smrtnih grijeha pobrojati grijehe hrvatske aktualne vlasti, ali za mobilizaciju birača ipak treba nešto više
Nastranu što je teško opet očekivati građansku mobilizaciju ravnu onoj kada su skupljani potpisi pod zahtjeve za referendumom, najveći problem akcije Hrvatskih laburista je taj što ona započinje i završava duhovitošću.
Simpatično je unutar sheme kršćanskih smrtnih grijeha pobrojati grijehe hrvatske aktualne vlasti, ali za mobilizaciju birača ipak treba nešto više.
U najmanju ruku, ideja i vizija dana poslije njene smjene.
SDP-u, za razliku od Laburista za koje pošto su mala i nova stranka ova akcija ima i funkciju intrigiranja biračkog tijela za vlastito postojanje pa se može i opravdati, ne treba takva prepoznatljivost. Ali, njihov baražni napad na premijerku i Vladu proteklog tjedna u Saboru na istoj je, neproduktivnoj, razini.
Pokušaj ismijavanja Jadranke Kosor zadiranjem i u njenu privatnost može se nekome činiti duhovitim, može čak izazvati i nelagodu čelnice vladajuće stranke, no dugoročno riječ je o dječjoj igri koja glavnoj oporbenoj stranci neće donijeti nikakvo dobro. Štoviše, nastavi li se tim tonom i ubuduće moguće je da takvi napadi izazovu i kontraefekt te simpatije definitivno prijeđu na napadnutu Kosor.
Polako ali sigurno, HDZ vraća na dnevni red svoje stare povijesne džoker teme koje bi opet mogle dominirati izbornom kampanjom i na kraju presuditi
Slično »smrtnim grijesima«, svođenje opozicijskih napada na premijerku na razinu »red carpeta« te »suši – partiji« čelnika oporbe nisu naime ono što bi, s jedne strane, dobar dio biračkog tijela u Hrvatskoj kulturološki mogao probaviti, a s druge strane umjesto predstava birači bi radije vidjeli odgovorno postavljanje konkretnih pitanja na konkretne slučajeve te isto tako konkretnu ponudu političkih rješenja za godine koje slijede.
U demokratski ozbiljnim državama demokratski ozbiljna opozicija godinu-dvije prije izbora počinje promovirati svoj program, uzgredno tek podbadajući vlast na silasku, koristeći sve kanale promocije, od parlamenta do nastupa u medijima. Jer, da bi birači imali razloga smijeniti vlast, koliko god nikakva bila, moraju se uvjeriti da doista imaju što i koga izabrati.
Oporbi je u posljednje dvije godine sve išlo na ruku. Gospodarska i financijska kriza bila je samo šlag na opću političku krizu nedjelotvorne vlasti, a antikorupcijski stampedo, prigušen u kampanji za izbore 2007. godine, uza sve to do kraja je delegitimirao vladajuću garnituru.
Dakle, i bez nekog posebnog truda i potpore nezavisnih građanskih inicijativa koje u demokratskim zemljama u sličnim okolnostima »guraju« na promjene, opozicija je »pomuzla« dosta mlijeka. Međutim, ne samo svojim posljednjim »show« potezima počela je prosipati to mlijeko.
U narednih godinu dana, stoga, sve je moguće. Polako ali sigurno, HDZ vraća na dnevni red svoje stare povijesne džoker teme koje bi opet mogle dominirati izbornom kampanjom i na kraju presuditi odlijevajući glasove prema HDZ-u.
Neka se još i gospodarska situacija nešto popravi, Hrvatska završi predpristupne pregovore s EU te se stiša »korupcijski lov« pa birači zaborave što ih je zapravo u prošlosti snašlo i tko je za to kriv, eto šanse za HDZ da, uz svesrdnu pomoć inertne opozicije, preživi drugo najteže razdoblje u svojoj povijesti.
