Čim bi se maknuo sa sportskih terene, lamentirajući o svemu i svačemu bez kritičkog odmaka, Ante Kostelić bi se dao nasanjkati. Njegova svojedobna prispodoba o Mesiću »dikobrazu«, primjerice, nije bila ni umjesna ni duhovita. Nitko mu ne brani pravo na vlastiti stav, ali čim se kao javna osoba našao na području u kojem nije doma poskliznuo se na kori od banane. Nedavno se Kostelić, poslije duže pauze, ponovno dao uvući u javnu polemiku. Ovaj put s Joškom Vlašićem, još jednim sportašem kojemu svako malo izleti pokoji biser, o tome tko je od dvojice velikih trenera – veći. Ta je rasprava slična onoj drevnoj skolastičkoj o tome koliko anđela stane na vrh igle: nemoguće je utvrditi pobjednika. Obojica su nam tom prilikom jedino dokazala kako jaki ego i taština često mogu nadjačati ljudske vrline poput skromnosti i samozatajnosti.

  No, nema spora. Voljeli ga ili mrzili, a veliki ljudi znaju pobuđivati upravo takve oprečne osjećaje, Kostelić senior genijalni je trener. Uza sav talent, vlastitu volju za rad i upornost, ni Janica ni Ivica ne bi zasigurno dosegli vrhunce da iza sebe nisu imali izuzetnog trenera koji je bio u stanju iz njih izvući maksimum. Posljednji Ivičini rezultati, postignuti u njegovoj trideset i drugoj godini, najbolji su dokaz toga. Kostelić mlađi doima se nepobjedivim ostavivši konkurenciju daleko iza sebe.

  Ovdje nas međutim ne zanimaju sportski rezultati sami po sebi. Oni spadaju na sportske stranice i naslovnice. Ključno je da slučaj Kostelićevih, slično kao Vlašićevih, dokazuje obrazac uspjeha koji ni u Hrvatskoj ne mora biti rezerviran isključivo za sport. Način na koji se stvaraju prvaci, sa svim varijacijama, može se primijeniti i na politiku, ekonomiju ili neku drugu djelatnost. Ako je to tako, pitanje je zašto se u Hrvatskoj mogu proizvesti vrhunski sportaši, i ne samo skijaši i atletičari, a politika nam vrvi »poluproizvodima« koji državu i društvo vode u »programirani stečaj«.

  Odgovor je (naoko) jednostavan. Veliki treneri moraju imati ideju i viziju, dugoročni program i upornost, biti spremni na odricanje i uvažiti odricanje onih koje treniraju te permanentno uklanjanjti nedostatke, moraju biti u toku s promjenama i prilagodljivi jer se sport i sportska oprema svakodnevno razvijaju a konkurencije ne manjka, te strateški i taktički dorasli svakom natjecanju.

  Ukratko, i prije nego li krenu u »projektiranje« prvaka moraju biti svjesni da ih čeka naporno iskušenje u kojem moraju učiniti sve da faktor sreće svedu na najmanju moguću razinu.

  Ovim znanjima i vještinama nažalost ne vladaju ni naše političke stranke niti političari. Baviti se kod nas javnim interesom, politikom, ne podrazumijeva ni postojanje ideje i vizije, a kamo li neki dugoročni program i primjerenu upornost u njegovoj realizaciji. Da ne govorimo o praćenju (globalnih) promjena i prilagodljivosti aktualnim društvenim kretanjima koji traže promptne političke odgovore.

Naposljetku, pregovarački proces s EU pokazuje političku stratešku i taktičku nedoraslost trenutku, zbog čega smo još uvijek u europskoj čekaonici. Sve se svodi na pokušaj »instant« izbornog uspjeha i održanje na vlasti po svaku cijenu. A u takvom »inkubatoru« ne rastu prvaci nego mediokriteti, u takvom okolišu zemlja se ne razvija nego stagnira.