Arhiva NL
Među Hrvatima politički adrenalin raste jedino kada je u pitanju »čast« nacije i obrana nacionalističkih dogmi.
Urugvajem je šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća harao Tupamaros, ljevičarska urbana gerila koja je na početku svog djelovanja, reagirajući na gospodarsku i političku krizu u zemlji, postala prepoznatljiva pljačkajući banke da bi plijen dijelila siromašnim stanovnicima Montevidea.
Premda se kasnije pokret kakvima je Latinska Amerika tog doba obilovala okrenuo nasilju, što je bila izlika za izvaredno stanje, aktiviranje desničarskih eskadrona smrti i kratkotrajnu vojnu diktaturu, nakon obnove demokracije u Urugvaju 1985. godine desetkovani Tupamaros pretočio se u legalnu političku stranku koja je, naposljetku, prošle godine iznjedrila aktualnog predsjednika republike – José Mujicu.
Suvremeni hrvatski tupa(n)marosi naime priznaju demokraciju jedino pod uvjetom da su oni uvijek u pravu i (po mogućnosti) na vlasti
U Hrvatskoj srećom takve gerile nema. Ali i kada netko posegne za idejom radikalnog političkog djelovanja onda je, ma koliko proživljavali gospodarsku i socijalnu krizu, zadnja stvar za koju bi se taj pojedinac ili skupina željeli boriti socijalne prirode.
Među Hrvatima politički adrenalin raste jedino kada je u pitanju »čast« nacije i obrana nacionalističkih dogmi.
Pa je dovoljan i mali povod, primjerice normalizacija odnosa sa Srbijom, dovođenje u pitanje broja branitelja ili javno prokazivanje ustaškog režima kao zločinačkog, da se oglase razni »tupa(n)marosi«, koji bi idiotskim zazivanjem nasilja ili nimalo bezazlenim prijetnjama i prozivkama začas bili u stanju prijeći na »gerilske« ratove za »bolju prošlost«.
Trebat će pažljiva istraga da se utvrdi stoji li iza bombe u hrvatskom veleposlanstvu u Njemačkoj i prijetnji predsjedniku Josipoviću dešperatni ili bolesni pojedinac, kakva radikalna skupina u nastajanju ili je pak riječ o nečijoj čistoj podvali prema starom obrascu djelovanja provokatora kojima je cilj ocrniti Hrvatsku.
Tko god to bio vješto je iskoristio »imidž« hrvatske proustaške radikalne desnice čija povijest seže u dvadesete godine prošlog stoljeća.
No, ne treba nikakva dodatna istraga za utvrđivanje zlonamjernosti tajnika zagrebačke organizacije HČSP-a koji je zaprijetio smrću novinaru Dragi Pilselu, ili da bi se u prozivkama ministra Tomislava Ivića i čelnika HVIDRA-e osjetio zadah crnih lista i potencijalnih progona svih novinara i političare koji ne misle isto kao oni. Ozbiljne su to stvari na koje ne valja tek tako odmahnuti rukom.
Suvremeni hrvatski tupa(n)marosi naime priznaju demokraciju jedino pod uvjetom da su oni uvijek u pravu i (po mogućnosti) na vlasti. U protivnom proradit će »gerila«. I to je najveća prijetnja srabilizaciji i demokratizaciji Hrvatske.
No, ono što je najtragičnije u svemu tome je da tupa(n)marosi »institucionalno i izvaninstitucionalno«, u svojoj permanentnoj borbi za »bolju i jedino ispravnu prošlost«, skreću pozornost s temeljnih problema države i društva pretvarajući nas sve zajedno u idiote zatočene u davnini.
Njih ne zanima što je nelikvidnost dosegla enormnih 35 milijardi kuna, što dnevno propadaju tvrtke i gube se radna mjesta a rezervnih razvojnih opcija nema pa nema, što su u ovoj godini strane investicije živog kapitala pale za dodatnih 30 posto…
Ne zanima ih također ni demokracija ni razvoj institucija političkog sustava, da o poticanju rasprava i suočenju s prošlošću umjesto diktata jednoumlja u formalno pluralističkom društvenom tijelu i ne govorimo.
Pa nam onda i jest tako kako je.
