Novine od ponedjeljka su poprilično optimistično najavile da će dan s datumom njihova izlaska biti najdepresivniji u ovoj godini, pozivajući se na jednadžbu kojom je to izračunao psiholog Cliff Arnall sa Sveučilišta u Cardiffu.

Uputa velškoga profesora za preživljavanje tog dana uz pomoć osobne odluke da je najtužniji ponedjeljak početak novog i boljeg razdoblja u našim životima dopunjena je i praktičnim savjetima pisca Matthewa Johnstonea iz knjige »Abeceda ljudskog srca« gdje se nas kardio-analfabete poučava kako da se »pretvaramo da je danas posljednji dan našeg života, ili prvi« i kako da »sami sebi počnemo govoriti da volimo i da smo voljeni, da vrijedimo i da smo prekrasni, pa će to uskoro činiti i drugi«.

Među zanimljivim sugestijama, kakvih se sami nikada ne bismo mogli dosjetiti, vrijedi izdvojiti onu da se u borbu protiv laži upustimo tako što ćemo govoriti istinu, ili onu da dosadu možemo pobijediti samo znatiželjom. Ili pak onu da svoj strah od visine izvolimo prevladati skokom s padobranom.

Nafudran takvim savjetima, čovjek lakše proguta i najdepresivnije novinske priče objavljene najdepresivnijega dana u godini.

Primjerice onu o »hrvatskom skijaškom Obrovcu« na Bjelolasici. Dok čita čemernu reportažu iz nacionalnog skijališta gdje nema ni snijega ni skijaša i kojemu za izlazak iz depresije treba umjetni snijeg, s kojim će valjda stići i umjetni skijaši, čitatelj pokušava primijeniti savjete iz »Abecede ljudskog srca«, pa na čitav problem Hrvatskog olimpijskog centra Bjelolasica gledati s vedrije strane.

Ali onda mu neki skeptični vrag došapne da skijalištu bez umjetnog snijega ne pomaže nikakva vedrina nego da od koristi mogu biti samo golemi oblaci iz kojih bi pahulje padale danima i noćima, pa se čovjek naglo smrkne. No, i to mu bude uzalud, jer ne pada snijeg iz smrknutih vjeđa nego iz smrknuta neba.

I dođe čovjeku da digne ruke od borbe protiv depresije, neslavno okončane prije no što je i započela, kadli u dnu novinske stranice ugleda okvir u kojem se kaže da Hrvatski olimpijski odbor ima rješenje za Bjelolasicu.

Javlja se u tom okviru predsjednik HOO-a i nekadašnji premijer Zlatko Mateša s obližnje Šri Lanke, gdje provodi godišnji odmor i gdje se u znoju lica svoga bori s najdepresivnijim danom u godini, te predlaže da se Bjelolasica spasi tako što će se udružiti s Nacionalnim parkom Plitvice.

I budi se onda u čovjeku skromna i ničim utemeljena nada da Hrvatski olimpijski odbor, po uzoru na svoje skijalište bez snijega, neće do koju godinu pretvoriti Plitvice u područje bez vode i da nam neće trebati umjetna akumulacija kako bi Ciginovac, Batinovac, Kaluđerovac, Milanovac, Gavanovac i ostalih 11 jezera bili ono što su sada, dok se na njih još nije spustila Matešina ruka.

Budi se u čovjeku varljiva nada da čak ni HOO-u neće uspjeti da Plitvička jezera pretvori u Hrvatski olimpijski centar za sportove na vodi. Jer bi se tada na Prošćanskom jezeru mogla pripremati samo nacionalna selekcija u odbojci na pijesku.