Predsjednik Ivo Josipović inaugurirao je još u predizbornoj kampanji novu pravednost. Definirao je to kao »društveno-pravni okvir za stvaranje boljeg hrvatskog društva, kojim bi se otklonila duboka socijalna nepravda i traume tranzicije te redefinirale društvene vrijednosti«. Mnogi će reći da tu nema ničeg novog i revolucionarnog što ne bi trebala biti uobičajena domaća zadaća svake pravne i socijalne države te da je u godinu dana mandata Josipović, unutar skučenih predsjedničkih ovlasti, ipak više zagovarao pravo nego pravdu i pravednost. No valja mu priznati da ne posustaje u verbalnoj promociji svoje izborne kovanice. Čini to u svakoj prigodi da bi bilo pravo čudo da nova pravednost nije pala na plodno tlo. I to tamo gdje je najvažnije – u samom središtu vlasti.

Da bi naime potvrdili predsjednikove nedavne riječi kako je Hrvatska bliže zemlji pravednosti nego prije godinu dana, u Vladi su to odlučili proslaviti s dvije plastične demonstracije svog doprinosa »novoj pravednosti«. Najprije je promjena izbornog zakona, progurana u Saboru snagom moći (i interesa) koalicijske većine, neke nacionalne manjine, i unutar njih neke političke grupacije, učinila »jednakijima« od drugih, relativizirajući do krajnosti načelo pravednosti izbora i jednakosti prava glasa. Koliko god Milorad Pupovac dokazivao suprotno, činjenice su činjenice a pravednost – pravednost. 

Za kulminaciju obilježavanja godine dana »nove pravednosti« je ipak određeno Ministarstvo zdravstva, otprije poznato kao rasadnik ideja koje veličaju pravednost, jednakost i solidarnost. Uz blagoslov Vlade, produžena ruka Ministarstva u liku Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje moći će se baviti prodajom polica dodatnog osiguranja. Tko ima novaca, ili je lažnim podacima sklon varati državu koju na riječima toliko voli, moći će si priuštiti dodatne pogodnosti zdravstvene preventive i kurative. Uključujući i bolničke apartmane, da li s masažom ili ne, to je zasad nepoznato. Oni koji dodatnog novca nemaju, ma koliko izdvajali za zdravstveno osiguranje, i dalje će jednostavno moliti boga da se ne razbole. 

To nema veze s privatnim osiguravateljima, koji su prema riječima ministra Darka Milinovića navodno najveći protivnici ove HZZO-ove umotvorine jer će se suočiti s konkurencijom. Kao što nema veze ni s time što OIB još ne funkcionira (a kad će ne zna se), što je pak po ministru razlog da lažni zaposlenik na minimalcu, ili eskivator uplaćivanja doprinosa za zdravstveno osiguranje, s puno manje novca mogu nekažnjeno dobiti veća prava od ostalih osiguranika. Jednostavno, radi punjenja HZZO-ove rupe bez dna opet nam se prodaju bjelosvjetske magle i trikovi, u odnosu na koje je već saživljeno dopunsko osiguranje nevina igra. 

Zdravstveno osiguranje naime počiva na pravednosti i solidarnosti. Oni koji više zarade i zdravi solidarno pomažu siromašnije i bolesne. Istina, u sve siromašnijoj zemlji sve je teže održavati zdravstveni standard na kakav smo navikli. Kao što je istina da nam treba dubinska reforma zdravstvenog sustava u kojem ima mnogo neracionalnosti i nelogičnosti. Ali dok sustav javnog zdravstvenog osiguranja doista namjerava ostati javan, mora biti solidaran i pravedan. Nikako po mjeri Milinovićeve »pravednosti«.