Čuli ste za onu da se netko rodio pod sretnom zvijezdom, ali da se netko rodio pod maskom, a da ga pri tom nitko nije pitao želi li ili ne želi takvo rođenje, e, to je već rijetkost. Pa, ja sam jedna od tih koja je ni kriva, ni dužna, 23. siječnja neke daleke i puno humanije godine od ovih koje su se odonda naredale, točno u 13 sati iz majčine utrobe izvirila naglavačke i maskirana.

 Kako pala, tako ostala

Nije da ju nisam pokušala skinuti, zbaciti, odlijepiti, zalijepiti na neko drugo lice, ali ne ide. Ne ide, već godinama ne ide. Bojim se da je već i srasla s originalom kojeg rijetko, i još rjeđi vide. Kad neki problem ne možeš riješiti, prestani o njemu razmišljati, kazao je netko, nekad. Ne mogu se sad i odmah sjetiti tko, ni kad, ali znam da jest. I zbilja, gotovo da ni ne razmišljam. Maska je tu svih 365 dana u godini. Pa i onaj 366-ti kad na njega dođe red. Što u ilegali, što u legali. Sad je svoja na svomu jer je vrijeme pusta, mesopusta, karnevala ili kako se već to doba kad maska kraljuje naziva u pojedinim djelovima Lijepe naše. Ali, što vrijedi da je njezino kraljevsko maškarano kad ne prođe dan, a da me netko ne upita »ti voliš maškare«, ili što je još gore, te tri riječi izgovori kao konstataciju.

Ma pas mater kurbu prasicu i pol!

Tko ste vi da znate što ja volim, što ne volim. Ni da znate, ni da saznate, a još manje da mi kraj uha uzdišući zborite – joj, koliko to sranje traje ove godine. Bože, poludjet ću od tih maškaranih kretena. Ah, najrađe bi se iselio iz grada dok ta blesavoća pod maskom ne prođe. I da sad ne nabrajam. Nećeš ti što se bilo što vezano uz karneval niti očeše o takve. Što bi tek zborili da su na mom mjestu? Pa na tom mjestu od rođenja. Pa na tom radnom mjestu od 1991. godine, pa da te svaki jebeni glavni urednik, neovisno došao iz tvojih redova ili pao s Marsa gleda kao stup koji je predodređen da se svaka maškara kraj njega ili na njega popiša. I da to »zapišavanje« bude čisto logična stvar.

Jer koga će ako ne tebe

Imaš sve kvalifikacije – dolaziš iz kraja u kojem je sve vezano uz karneval svetinja, poznaješ takoreć svaku maškaru Primorsko–goranske županije, a i šire. Poimenično! Usred noći možeš izrecitirati tekst svake karnevalske pjesme, pa ga i otpjevati, a o plesanju na žici i na šanku da i ne pričamo, govoriš mnoge, a razumiješ sve idiome službenog jezika karnevalista – čakavskog. Jezičina ti je kao lopata, a i dovoljno si puta cijepljena u mozak da bi ti maškarane provokacije bitnije narušile ionako narušeni mentalni sklop. Dakako da bih mogla nabrojiti još ohoho »zato ja«, ali mislim da je i ovoliko dovoljno, i da se već svi slažete kako sam ja šupčina, a ne glavni urednici, jer ljudi jednostavno između ponuđenog biraju ono što im se čini najlogičniji izbor.

Pazi da ne bi

Protuargumenti su: mene starci nisu našli u kupusu, 20 godina na maškaranoj cesti ozbiljno je narušilo moj lokalpatriotizam i nagrizlo moju neizmjernu ljubav ka tradiciji maškaranja ovog kraja. Ima u redakciji još onih u čijim žilama teče maškarana krv, a jezik mlati čakavicu, k tome na mlađima svijet ostaje. Dok nekog ne ubaciš u more ne znaš kako pliva. I mogla bih tako satima. Ali čemu, ionako mi je sav trud uzalud. Rekla sam vam već – rođena pod maskom, na masku osuđena.

Protiv sudbine ne možeš.

Ali ono što možeš je napraviti malog slamnatog glavnog urednika, objesiti ga iznad radnog stola, pa ga na dan Mesopusta tj. dan prije Pepelnice ili Čiste srijede osuditi za sve ono loše što ti se na poslu događalo proteklih godinu dana i uz ceremoniju dostojnu glavnih lijepo i s guštom zapaliti. Kakav je, taj ne bi ni gorio, pa ću još jednom razmisliti je li paljenje pravi način, ili ću zaobići tradiciju i spržiti ga na električnoj stolici.

 Ah, zašto ja toliko volim maškare?

(Odgovore potražite u sljedećem blogu.)