Pogledajmo malo brojke koje su pratile tu generaciju. Prije nešto više od dva desetljeća, u doba kada je socijalizam na ovim prostorima bio u svom terminalnom hropcu, jedan od najvećih problema o kojima se razglabalo u javnosti bila je velika nezaposlenost. Istina, socijalizam nije propao zbog velike nezaposlenosti, ali je svim kritičarima socijalizma i ona bila koristan kamenčić u mozaiku ne bi li se pokazala i privredna neefikasnost već ionako delegitimiranog sistema. A nezaposlenih je 1989. godine, posljednje socijalističke godine u hrvatskoj povijesti bilo, u prosjeku, 134.876. Dakle, u nezaposlenima smo stvarno lijepo napredovali otkako nam je demokracije i kapitalizma. Broj nezaposlenih napredovao za 184.969 iliti za 137 posto.

Socijalizam je propao, a mi danas živimo u osvit 19. obljetnice otkako je Hrvatska priznata kao međunarodni faktor. Hrvatska se u osvit te obljetnice s mukom giba u vlastitoj kaljuži, uhvaćena u klopku kapitalizma kakvoga je razvijala posljednja dva desetljeća. S jedne je strane golema armija onih koji ne rade, a njima nasuprot je golema armija onih koji krepavaju od posla. Kapitalizam se u ponečemu pokazao grozno neefikasnim, svakako prilično bešćutnim. Jedne se neštedimice tjera s posla, druge se neštedimice tjera da rade daleko više od onih mitskih osam sati dnevno koji su, primjerice u Njemačkoj, ozakonjeni još davne 1918. godine.

Od onih koji ne rade kapitalizam ne traži ništa i oni nisu njegova briga nego briga socijalnog instrumentarija slabašne države. Od onih koji rade traži sve i posljednjih je petnaestak godina promoviran model poželjnog zaposlenika (nema više radnika, oni su propali zajedno sa socijalizmom), a to je onaj koji za dobrobit kompanije radi od jutra do mraka, ne samo u zimskom periodu kada to i nije toliko teško, već i usred ljeta.

U istih se petnaestak godina solidan dio poslodavaca etablirao kao društveno odgovoran, a neki prvaci društvene odgovornosti došli su na dobar glas zato što su – dobro otpuštali. Njihova se uspješnost mjerila u efikasnom otpuštanju velikog broja radnika bez socijalnih potresa, davanju velikih otpremnina kako bi se riješili navodnog viška zaposlenih. Velike otpremnine zanimljivost su same po sebi: velik novac troši se zato da bi se ljude otjeralo s posla, a ne zato da bi se sačuvala radna mjesta i možda otvorilo još poneko.

Inzistiranje na punoj zaposlenosti danas je demode, ona se gotovo posprdno vezuje uz socijalizam i nacizam pri čemu se zaboravlja da puna zaposlenost nije ideološka kategorija. Nije niti samo ekonomska kategorija. Nezaposlenost, posebno dugotrajna, uništava samopouzdanje pojedinca, dokida njegovo samopoštovanje, ona čovjeka čini duboko nesretnim i frustriranim, ukratko, ona ponižava. Dakle, puna zaposlenost važna je za mentalno zdravlje nacije, a prvi korak na njoj je barem inzistiranje.

U 19 godina otkako je hrvatski stijeg postao međunarodno priznati faktor zapošljavanje je tek povremeno zaiskrilo, nedovoljno da postane proplamsaj, kamo li da se rasplamsa. I zato valja ponovno virnuti u povijesti i prisjetiti se „razgovora uz kamin“, radijskih adresa koje je Amerikancima upućivao predsjednik Franklin Delano Roosevelt, čovjek koji je kormilo države preuzeo na vrhuncu Velike ekonomske kize i postao najvećim američkim predsjednikom, uz ostalo i zato što je bio iznimno borben i nije se mirio s realnošću nego je radio na tome da ta realnost već sutra bude malo bolja. U jednom od tih razgovora Roosevelt je 1934. godine poručio naciji:

„Neki mi govore da se moramo priviknuti na činjenicu da ćemo ubuduće trajno imati milijune nezaposlenih, kao što ih druge zemlje imaju već više od desetljeća. Nije na meni da odlučujem što bi to druge zemlje morale činiti. Ali što se ove zemlje tiče, ako treba opstat ću ili nestati zato što odbijam prihvatiti da je nužna okolnost naše budućnosti postojanje trajne vojske nezaposlenih. Upravo suprotno, moramo si postaviti za načelo da nećemo tolerirati golemu vojsku nezaposlenih, da ćemo našu nacionalnu ekonomiju ustrojiti na način da stanemo na kraj trenutačnoj nezaposlenosti što je prije moguće, a zatim poduzmemo mudre mjere protiv njenog povratka“

Samo neka se domaći političari ne uspoređuju s Rooseveltom i ne stavljaju si u usta njegov „New Deal“ (otkako je ove krize bilo je i toga). Nije pristojno vrijeđati Roosevelta.