Dok je jučer kritizirao Vladu zbog izostalih rezultata programa  gospodarskog oporavka, sugerirajući da njegovo odlučnije  provođenje i nadogradnja uključuju između ostalog poreznu  reformu i promjene u državnoj upravi, predsjednik Ivo Josipović nije  ni slutio koliko je zapravo aktualan i precizan bio.

Posebno kada je  riječ o trulim jabukama u državnoj upravi. Jer u trenutku dok je on  govorio o potrebi reforme državne uprave, na površinu je isplivalo,  zahvaljujući vapaju banaka, kako je jedan od najvećih utega na  nacionalnim nogama upravo – državna uprava. 

Na čelu jednog dijela te državne uprave nalazi se naime i ministar  Dražen Bošnjaković koji je, da bi novi Ovršni zakon mogao biti  primjenjiv, krajem prošle godine potpisao Pravilnik o obliku i  sadržaju zadužnice koji je za posljedicu imao, ni manje ni više, nego  zaustavljanje odnosno dramatično usporavanje odobravanja  bankarskih kredita.

Drugim riječima, zastoj ne samo potrošačkih ili  sličnih kredita za građane, što bi možda bilo i dobro povremeno  napraviti da sami sebe spasimo od propasti, nego i puno značajnijih  poduzetničkih kredita i kredita koji bi poduprli toliko priželjkivani  »gospodarski oporavak«. 

Kako je moguće da se to dogodi u zemlji koja bi, ako  ništa  drugo, trebala baštiniti barem dio tradicije birokratske  pedantnosti usavršene u drugoj polovici 19. stoljeća u nekad  nam zajedničkoj Austro-ugarskoj monarhiji?

Zar smo doista tako  nisko pali da smo zaboravili, a na štetu upravo toliko priželjkivane  samostalne države da sramota bude veća, i ono što su znali još naši  djedovi i pradjedovi? Naime, da akti trebaju biti precizni i donešeni  na vrijeme da se svi kojima su namjenjeni stignu prilagoditi.

Ministar sigurno nije sam sastavljao Pravilnik.

Niti ima vremena  pripremati svaki od desetine pravnih akata što mu dnevno prođu  kroz ruke i koje valja potpisati, niti mu je to posao.

Za to postoje  službe, državni službenici, praktički cijela hijerarhija po definiciji  odgovornih i stručnih osoba doraslih poslu kojim se bave, a u koje  ministar načelno mora imati povjerenja. No, to ga ne oslobađa  odgovornosti.

I pod pretpostavkom da nije ministar ala Ivan Šuker,  koji je po vlastitom svjedočenju dizao ruku i za ono što nije pročitao,  i da nije morao znati da li će obrazac zadužnice izazvati probleme  odnosno biti upućen u sve finese usklađenosti Pravilnika sa  Zakonom, po »zapovjednoj odgovornosti« je kriv.

Jer se ispostavilo da  je Pravilnik oglašen u »Narodnim novinama« 30. prosinca, dakle  samo dva dana prije njegova stupanja na snagu što zainteresiranima  onemogućava bilo kakvu prilagodbu, te da postoje nejasnoće u  tumačenju i primjeni njegovih pojedinih odredbi. Što znači da u  državnoj upravi, na čeli s ministrom i čitavom Vladom, ima onih koji  ne znaju svoj posao ili ga ne rade kako treba a još su tamo gdje ne bi  smjeli biti.

Nažalost, to nije usamljen slučaj. U posljednjih sedam godina  nagledali smo se dokumenata i naslušali prigovora o lošim  uredbama, pravilnicima i drugim podzakonskim aktima koji  su, najčešće donošeni naprečac ili nemarno sastavljeni, unosili  zabunu i zakone činili neprovedivima, a koje se popravljalo, nanovo  pisalo ili naknadno tumačilo. A da nitko nikada nije odgovarao.