Ako nešto mrzim onda mrzim kad me netko pili. Još više kad to čini suptilno. I baš taj suptilni pilež napada me već nekoliko dana.

Čovjek s motorkom živi u mojoj redakciji, gleda me dijagonalno s udaljenosti od nekih desetak metara, pa svako malo prozbori nešto što ja ne želim čuti. Kao ne obraća se meni nego, eto, ćaska sa svojim portal ljudima.

– Gle, Ponoš je napisao blog, kaže suptilni pilež.

Fuck Ponoš, pomislim i nastavim ignorirati neizgovorenu poruku koja glasi »a, ti već petnaest dana ništa«. Potom uslijedi malo mira, a onda evo ga iznova napad zdesna. Ono stvorenje s vrha portala kliče:

– Ej, Teo, pročitaj novi Pajkov blog, super je.

Para mi izlazi kroz uši, a Pajku ću zavrnut’ vratom jer ako već onog Klarića, i onog netom spominjanog Ponoša ne mogu usporiti, Pajko je moj prijatelj, pa bi valjda trebao suosjećati s prijateljicom koja se petnaest dana dijelila s dušom i tijelom, te skoro pa iskašljala i jedno, i drugo.

Nakon onog »novi Pajkov blog«, više nisam običan čajnik, već ruski samovar, u kojem se kuha najžešći crni čaj koji pomaže pri proljevu. Jer, upravo to me hvata na sam desni dijagonalni pogled. A upućujem ga kriomice, jer tom vrhunskom piležu nikad ne bih dala gušta. Ono baš će me on izbacit’ iz takta.

Ostajem prividno mirna, lupam po tastaturi, ne pitajte što. Bitno mi je samo da se na ekranu pojavljuju slova. To me uvijek iskulira, vrati u normalu.

Tastatura pati jer i pri super raspoloženju i oni na Mlaci čuju kad pišem, a pri ovakvom kakvo mi je smjestio prvi čovjek portala, kojem ne želim ni ime izgovoriti, čuju me i oni s druge strane Rječine.

Lupam i smišljam gadosti. Obrijat’ mu glavu dok spava ne mogu, jer em nikad ne zaspi na javnom mjestu, a i sam ju je obrijao. Kako znam da je to učinio samoručno? Pa, znam jer mu je tintara izgledala kao loše pokošena livada.

Izvrijeđat’ ga na profesionalnoj osnovi? Ne mogu, jer se fakat ne kužim u njegov posao.

Izvrijeđat’ ga kao glazbenika? Ne bi bilo fer, jer čovjek je sasvim solidan bubnjar. Kad ne bih bila ovako ljuta, vjerojatno bih ono sasvim solidan glasilo odličan.

A i sama činjenica da je bubnjar već mu je dovoljna uvreda.

Izvrijeđat’ ga po bilo kojoj drugoj osnovi? Nema smisla, jer ustvari nikad mi ga nije bilo gušt’ vrijeđat’. Tip spada među one koji na uvrede ne reagiraju, pa čemu se onda truditi.

Hm, možda ipak… Možda da mu kao slučajno falim naziv benda pa umjesto »My Buddy Moose« napišem »My Buddy Gnjoos«? Ne, jer to je već špotanje po grupnoj osnovi, a ti ljudi iz benda fakat nisu ništa krivi. Ne bi bilo OK.

Odlučih! Jednostavno ću ga ignorirati. Blog se piše kad ti dođe. Meni nije došlo ama baš ništa osim temperatute, bronhitisa, upale grla, kašlja i antibiotika. Prerano stavih točku, evo upravo je došao i On.

Onaj kojem ime ne izgovaram. Perfidno, a kako bi drugačije. Došetao je onim svojim lakim, nečujnim korakom, zastao ispred stola i iz riznice svakojakih pogleda izvukao onaj najumilniji. Onaj, koji je sigurno zdipio svom maltezeru Pupiju. Znate, onaj topli, onaj nakon kojeg mu sve oprostiš. Pazi da ne bi!

Pitam:

– Šta biš?

Odgovara:

– Ma ništa, ništa.

I odlazi.

Baš pilež. I to onaj s pet zvjezdica. Ali, ne zna on s kim ima posla. Ovo mu prošetavanje nije trebalo.

A baš sam mu htjela napisat taj posrani blog. I baš jesam. Sad neću. I nisam. Da se nitko nije usudio uvjeravati me u suprotno.