Ako je prošla godina u Europi bila obilježena borbom za stabilnost eurozone i zajedničke valute eura, onda će se u 2011. ta borba i nastaviti, i to na dvije razine. Prva će svakako biti konkretna financijska podrška ugroženim članicama za što su lani ipak napravljene bitne pretpostavke, dok će na drugoj razini čelnici ekonomski snažnijih članica morati građane u svojim zemljama dodatno uvjeravati u ispravnost ideje monetarne unije te ih podsjećati da je zajednička europska valuta jamac ne samo ekonomske nego i političke stabilnosti.

Drugim riječima, morat će jasnije predočiti prednosti koje slijede iz zajedničke monetarne politike sa zemljama koje ne mogu same prebroditi dužničku krizu. U tom duhu, dok je eurozona postajala bogatija za još jednu novu članicu, Estoniju, koja je euro uvela s prvim danom ove godine, Angela Merkel je u novogodišnoj čestitci svom narodu govorila o važnosti ujedinjene Europe i očuvanju stabilnosti eura koji, kaže, nije samo valuta, već i temelj njemačkog uspjeha.

Upravo u Njemačkoj, koja je nakon krize doživjela pravi gospodarski preporod, sve više jača skepticizam prema euru pa tako prema relevantnim istraživanjima javnog mnijenja čak polovica njemačkih građana želi povratak njemačke marke. Zaboravljaju se pritom prednosti zajedničke valute, a naglašavaju troškovi koje je aktualnim učinila posebno zadnja gospodarska kriza.

Dio pak članica EU, koja još nisu članice i Europske monetarne unije, u svjetlu zadnjih događaja ne žuri uvesti zajedničku valutu, datumi se sve više pomiču i nema onog starog entuzijazma koji je pratio ranije faze širenja eurozone. Neke su zemlje više počele cijeniti svoju monetarnu suverenost i mogućnost da monetarnu politiku usklađuju samo s jednom, i to vlastitom fiskalnom politikom. Posebno se to odnosi na zemlje koje su niskoeurizirane, u kojima stanovništvo ima povjerenja u domaću valutu pa u njoj štedi što onda poslovnim bankama omogućava da izbjegavaju valutno inducirani kreditni rizik, a središnjim bankama da provode sveobuhvatniju i učinkovitiju monetarnu politiku.

U Hrvatskoj, međutim, situacija nije takva: visoka euriziranost sustava koja se ogleda prije svega u valuti štednje stanovništva (euro) te snažan utjecaj sektora inozemstva otežavaju središnjoj banci da preko kamatnih stopa i tečajnog mehanizma aktivnije svoje impulse prenosi prvo na financijski, a potom i na realni sektor. Na dugi rok jedina strategija koja se u takvim okolnostima nameće kao realna je što brži prijelaz na euro. No, budući da taj scenarij više nije onako neupitan kakvim se uvijek činio, i zbog situacije u eurozoni, ali prije svega zbog gomilanja domaćih ekonomskih problema, našu središnju banku to stavlja u nezavidan položaj da brani neobranjivo u uvjetima kada su joj ruke vezane. To onda izaziva i dodatne kritike na njen račun za promašaje koji se ne mogu pripisati prvenstveno monetarnoj vlasti.

Jer, zašto građani ustvari ne štede u kunama? Isključivo zato što ne vjeruju guverneru Rohatinskom? Teško. Problem je širi, dijelom je uvjetovan i povijesnim faktorima, ali prije svega je posljedica višegodišnjeg nepostojanja šire ekonomske politike koja bi stvarala plodno tlo za takvo ekonomsko ponašanje. Godinama se forsira ekonomski model kojim se pokušava kroz potrošnju i uvoz napuhavati BDP i puniti proračun.

Privatizacijski procesi nisu donijeli rast proizvodne baze nego su pokretani prije svega radi popunjavanja proračunskih rupa. Takva je politika osiromašila porezne obveznike, a nekakva zajednička imovina, potencijal razvoja, ipak je u fundamentima nacionalne valute. Sada se vidi da Hrvatska neće moći preskočiti lekciju sređivanja javnih financija i podizanja konkurentnosti kroz sveobuhvatne reforme.

Neće tu biti ni ubrzanog ni zaobilaznog puta. Tek kada ekonomija bude bila kadra zapošljavati, proizvoditi i izvoziti, ljudi će više vjerovati u svoju valutu, no onda će i to pitanje postati sekundarno. Obratan pogled na stvari doveo nas je ovdje gdje jesmo i gdje zablude obično i dovode: na početak.