Čudno je to, reklo bi se kontradiktorno, godine su sve duže, makar vazda imaju 365 dana, a stari se sve brže i lakše. Duge su jer su iste i jer je svaki mjesec isto: isti problemi, iste rate kredita, iste brige jesu li se platili računi, isti strahovi hoće li se sutra imati kako i sa čim, ista potreba da »samo zdravlja bude«. Stari se sve brže, jer je trka za boljim sutra nesmiljena, a noge teške zato što stoje na mjestu. Ljubavi je tu malo, jer nema se vremena. Kao da će ga sutra biti više, makar da nam tko k’o krpom odnese sve duge naše. Ne premijer, dakako. On nam, naime, ništa i nije obećao. Ne ni Karamarko, dakako, jer taj da i obeća, tko bi mu vjerovao.

Godina je prošla puna muka i malošto je tu bilo vrijedno pamćenja. Na dnevnoj bazi izgovorene poruke, i kad su efektne, zapravo su kratkog dometa. Pa, ako se i pamtilo štogod, pamtilo se zato što je, tamo negdje u dubini duše, izazvalo neku emociju, vratilo nas »doma«, tamo gdje smo se ćutili dobro i od svega zaštićeni. Sanja Musić Milanović. E, to je ona koja je ovog dripca takla tamo gdje je »najtanji«, u brižno kovanih sto i nešto kila, slaganih na gomilu i prije onog trena kad je pokojni dida, uz širok osmijeh, ponosan na svog trogodišnjeg unuka, prvi put kazao: »Olala, ovo, bome, nisu mravi nanijeli!« 

Kakvi mravi!

Kakvi mravi! Plod je to dugogodišnjih tesanja, brižnog slaganja na gomilu delicija od kojih ti pamet stane, pobožnog štovanja svih hranidbenih narodnih običaja, slijepa vjerovanja u one davne kriterije lijepoga i bakice u nošnji koje te vole samo kad si rumen i debelih obraza. I sve je bilo spokojno i mirno, dok nije došla ona. Tjelovježba, zdravlje, fiskultura, orašasti plodovi, nemasno, niskokalorično, biljke umjesto mesa, sirovo umjesto šnicle u saftu. Ljutiti se bilo je lako. Kazivati da nikad od nje eksperta ne bi bilo da nije premijerova supruga, bilo je još lakše i ispod pojasa. No, kad su mediji javili kako je morala odslušati propovijed Bozanićevu i slušati kako je praktički ona kriva što zdravstvenog odgoja ima, taj tren je postalo jasno – ovoj dami kapa dolje! Jer, takla nas je gdje smo najtanji, onako brižno, prestrašena da nam se srce ne raspukne, da nas moždani ne strefi, da nam se životi ne raspadne u trenu, a mogli smo to spriječiti. 

Godina je, bit će, 1979. Osnovna škola negdje uz more, klinac s viškom kila i viškom petica u dnevniku taman je krenuo iz škole kući, kad ga učiteljica zaustavi.

– Ostani malo. Imam s tobom nešto važno razgovarati. 

On problijedio. Kako i neće, kad mu je prvi put. Garant je nešto skrivio. I tako sjedne ona, sjedne preko puta nje on. Sami u razradu, i da je godina 2012. i da je to scenarij nekog izopačenog filma kakvi danas filmovi jesu, tko zna što bi tu svega nenormalnog bilo.

– Čuj. Ne boj se i nemoj me krivo shvatit’. Htjela sam ti samo reć’ da pokušaš malo manje jesti. Da smanjiš malo kile. Razboljet ćeš se. Srce od kilograma pati. 

Blijedi pogled

Učiteljica je govorila, klinac je blijedo gledao, a nije nemoguće da je poslije predavanja otišao na kuglicu sladoleda. No, ako se ne sjeća što je jučer ručao, itekako pamti što mu je učiteljica govorila. I mada kile još nije skinuo, zahvalan joj je do groba, jer je naglas rekla ono što se drugi nisu usudili reći. A to je činjenica koja se lako pamti. I vraća u djetinjstvo, dakako samo ukoliko vam za povratak unatrag ne treba stranački vremeplov. 

Ona je Sara Lund. Inspektorica je, i to Danska u danskoj televizijskoj krimi seriji što ju je, začudo, prikazao HTV. Ona je štufa do ibera. A njeni su džemperi posve nalik svemu što smo nosili tih nekih 80-ih i 90-ih godina. Šareno, širokih rukava, debelo jer kakav je to džemper ako nije i debeo i topao. Ružno, uglavnom.

– Jesam ti rekao da mi nisi trebala bacati staru robu!? Evo je sada moda i prodaju se za veliku lovu u Danskoj. K’o suvenir!

Ma, bacila je, uvjerena da se s prošlošću tako postupa, da je valja iskorijeniti vatrom ako treba. Lundica, odnosno Sofie Grabol što je glumi i jedna serija u kojoj čak i taj sjever prekrasni, taj Kopenhagen i ta uređena država Danska ima svoje ubojice, korumpirane političare, ksenofobe. Zašto se onda čini da je bolje!? Možda zato što jest bolje, što jest sređeno, što godina traje koliko traje, a vremena ima mrvicu više za sve pa i za tjelovježbu za nastave.

O bella ciao

– Što vidiš u toj Lundici, svega ti?

Sve, ma tko smije priznati. 

A onda, onda kad se činilo da se ova godina može pamtiti samo po ženama koje su prizvale emociju i to puno bolje od Severine i Jace, evo ti njega – Andrea Gallo!

Evo popa, svećenika, i evo mu mise na kojoj, nakon Očenaša i Idite u miru, s pastvom u sred crkve pjeva »O bella, ciao«! Evo dokaza da se može bit, ako ne klerokomunist, ono antifašist uredno kršten!

Evo dokaza da se može imat sakramente, a borit za vraćanje digniteta trliša! Evo dokaza da to što se navečer prekrstiš ne znači da se moraš učlanit u  GROZD. Ako ne može Kopenhagen, može li Genova, da nas Andrea Gallo nauči kako voljeti one koje više nitko ne voli. I kako pritom pjevati grleno »O bella ciao«.

Dvije žene i muško u svećeničkoj mantiji! Ružan džemper, vaga za točno mjerenje i pjesma. Malo prošlosti, malo sadašnjosti i malo žuđene budućnosti. Puno ili malo, ili ništa, kako će garant sada kazati dubokoumni kritičari svega i svačega, prije nego odmahnu rukom i krenu dalje tamo gdje ih čeka ili Karamarko ili Milanović, ako ne i što puno gore. A sve je tako vraški jednostavno, naravno uz preduvjet da »samo zdravlja bude«. O bella ciao. 2012. godina koja nas je, ako je sreće, podsjetila što je to vrijedno naših truda i ova nova koja će, ako bude sreće i pameti, trajati 365 dana. Ni minut više, ni minut manje.