Obični ljudi ne brinu previše o zdravstvenom odgoju. Ne plaše se njegova uvođenja, jer dobro znaju da će život pred njihovu djecu ionako staviti sve ono čemu ih žele podučiti u školi. Znaju da tu nema izbora. Masturbacija, kondomi ili pornografija zbog toga i nisu trebali tako silno obilježiti Božić i nametnuti kao velevažnu raspravu ono što je dio ljudske svakodnevice, htjela to Crkva ili ne. 

   Na misi u zagrebačkoj katedrali kardinal Josip Bozanić više se bavio obračunavanjem s namjerama Vlade nego Božićem. Čulo se puno politike, a malo onog što bi trebalo dominirati u vremenima kad se užasno teško živi. Tamo gdje je Božja riječ ipak rezervirana za viđenije ljude, vladajuće i druge političare, one u skupljim i svečanijim odijelima, nije bilo previše riječi o tim običnim ljudima. Nekako uzgred i rutinski spomenuti su hrvatski gospodarski problemi, sve veći broj nezaposlenih, činjenica da mnogi radnici rade, a ne dobivaju zasluženu plaću. Bozanić je dodao i kako sve nas to potiče na suradnju s onima koji nose najveću odgovornost za državu i društvo. Ta poruka trebala je biti daleko najzanimljivija i najvažnija od svih. A nije bila. Nimalo slučajno nije bila, jer Crkva svojim primjerom odavno ne pokazuje pretjeranu solidarnost s građanima ove zemlje. 

   Tek usporedbe radi, dobro je znati kako u Europi stvari mogu funkcionirati drugačije. U susjednoj Sloveniji nema potpisanih ugovora sa Svetom stolicom, pa tamošnja Katolička crkva ne dobiva proračunski novac i nije financijski osigurana institucija. U Njemačkoj primjerice postoji vjerski ili crkveni porez, koji se naplaćuje građanima koji se deklariraju kao pripadnici neke vjerske zajednice nakon čega iz tog poreza država financira tu vjersku zajednicu. Koliko bi nakon uvođenja takvog poreza u Hrvatskoj ostalo ljudi koji se deklariraju kao vjernici i katolici drugo je pitanje. Ne zbog pomanjkanja vjere, već čiste neimaštine. Crkva u Hrvatskoj o smanjenju broja vjernika ne mora brinuti, jer se financira izravno iz hrvatskog proračuna sa oko 250 milijuna kuna godišnje. Kako se isti novac troši teško je precizno znati, jer tu i nema previše transparentnosti. 

  Kao što je i sam kardinal poručio na misi, trebaju nam svima solidarnost i jedinstvo. Prije svih, samoj Crkvi, jer oni imaju siguran dotok novca iz proračuna, izuzetno vrijedne nekretnine i drugu imovinu. Baš zato se treba zapitati ima li u Crkvi u Hrvatskoj takvog Boga, koji je spreman odreći se materijalnog u korist onih što kopaju po kantama za smeće tražeći nešto za jesti. Hoće li se tkogod sjetiti pretražiti bogati katalog crkvenih nekretnina i vidjeti što se može prodati kako bi se otvorila još poneka pučka kuhinja ili smještaj za beskućnike. Ili možda Crkva može smanjiti apetite i investicije. Ionako spada među najveće investitore u Hrvatskoj. Onda bi se moglo razmisliti ima li takvog Boga koji želi biti velikodušan i preusmjeriti dio crkvenog novca uviđajući kako je sve veći i veći jaz između kvalitete života poslanika Crkve i onih što u Hrvatskoj tek preživljavaju, bez obzira jesu li vjernici ili ne. Više se ne spominje ni slobodna nedjelja, koju bi radnici i vjernici trebali provoditi sa obitelji. Danas valjda nije problem što mnogi rade bez pravične naknade za prekovremene sate, bez odmora, u strahu da će i takav loše plaćeni posao izgubiti. Ali se zato nedjeljom u Todorićevim trgovačkim centrima besplatno dijele crkveni leci kojim se propagiraju stavovi protivni zdravstvenom odgoju. Odmah kraj polica s prezervativima. 

  Kardinal za Božić prigodno poručuje onima sa ugroženom egzistencijom u vremenu krize: sve nas to potiče na zajedničku zauzetost, na jedinstvo, međusobnu solidarnost i razboritost. Baš zato treba ga zapitati: Bozaniću, ima li Boga?