Treba snažno podržati gradonačelnika Vukovara Željka Sabu kada brani pravo na dvojezičnost i ćirilicu u svojemu gradu, i ne popušta osporavateljima Ustavnoga zakona o pravima nacionalnih manjina. Sabu treba podržati tim više, jer je ovo njegova drukčija, naročito teška bitka.

Pravu na dvojezičnost – priznatome ustavnim zakonom prije više od deset godina – protivi se, naime, Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora (HDLSKL), udruga koje je sam Sabo višegodišnji ugledni član, jer je i on, nakon što je branio Vukovar, preživio devetomjesečno zatočeništvo u Sremskoj Mitrovici, Stajićevu i Nišu. Sabo se, dakle, suprotstavlja vlastitim suborcima kada brani prava Srba u Vukovaru. Ne pamtimo impresivniji primjer u kojemu je neki hrvatski dužnosnik na tako osjetljivoj temi demonstrirao vrijednosti ustavnoga patriotizma nasuprot isključivome nacionalizmu.

A rječnik kojim HDLKSL osporava ustavom zajamčeno pravo na manjinski jezik i pismo uistinu je dramatična civilizacijska regresija.

U priopćenju objavljenom jučer, na drugi dan katoličkoga Božića, spominje se »krajnje licemjerje predstavnika srpske nacionalne manjine, koji kao ‘nagradu’ za etničko čišćenje i počinjene zločine traže uvođenje dvojezičnih natpisa u Vukovaru«. Klasičan je to primjer nepriznavanja zakona vlastite zemlje i osporavanja ustavnih prava cijele jedne društvene grupe. Rečenica, pak, koju smo citirali, bliži se govoru mržnje, jer sugerira da Srbi u Vukovaru navodno traže nekakvu nagradu za zločine iz 1991., te da njihovo zakonsko pravo na dvojezičnost nije ništa drugo doli provociranje većinskoga naroda.

HDLKSL ni ne krije da ustavni zakon prihvaća samo ako se – ne provodi. Rezultate popisa stanovništva, koji su pokazali da u Vukovaru živi onoliko Srba koliko im daje pravo na dvojezičnost, HDLKSL naziva »sasvim sigurno prenapuhanim«. Zato traže ili novi popis, ili promjenu zakona. Ne valja, dakle, država, ako Srbi u njoj mogu koristiti ćirilicu – taj zaključak HDLKSL otvoreno priznaje:

»Samo izmjena navedenog ustavnog zakona jamči da će Vukovar biti i ostati ono što je uvijek i bio, hrvatski grad na lijepom plavom Dunavu, u kojem će u miru živjeti svi dobronamjerni građani koji Hrvatsku smatraju svojom Domovinom«, rečenica je iz priopćenja, cinizam koje je tim veći što frapantnije podsjeća na onu već legendarnu o »srpskome Vukovaru«, predsjednika Srbije Tomislava Nikolića.

Dakako da HDLSKL sudbinski griješi kada se suprotstavlja dvojezičnosti. Štoviše, udruga se trajno se kompromitira kada to čini neprihvatljivim rječnikom nepoštovanja zakona i insinuiranja kolektivne krivice. Da je vjerna vlastitome smislu udruženja koje zacjeljuje ožiljke i zauzima se za svijet bez logora, HDLSKL bi bio rame uz rame sa Željkom Sabom, prvi među onima koji brane pravo manjine na njezin jezik, pismo i kulturu.

Vukovar je od 1991. do danas iznjedrio cijeli niz mudrih i časnih ljudi; razočaravajuće je što se počinje činiti da HDLSKL prelazi na stranu rijetkih koji ne razumiju važnost proteklih 14 godina mira i kompromisa Hrvata i Srba u Vukovaru.