– »Penzioneri u mojoj ulici / ustaju rano, na suncu sjede / igraju karte, listaju novine / o prošlosti govore, spominju mirovine…« 

   – Gdje si to, trafikant, po ovom pasjem vremenu pronašao penzionere koji sjede na suncu? 

   – U pjesmi Drage Mlinarca, kad već ne mogu u svojoj ulici. 

   – A ima li u toj pjesmi i božićnica za penzionere, kad već ima sunca? 

   – Nažalost, nema ni u pjesmi. Napisana je u vrijeme kad nije bilo božićnica, ali su barem mirovine bile nešto manje ponižavajuće od ovih danas. 

   – Hajde, hajde, nije penzionerima tako loše kao što se govori.

   – Nije, bogami, loše ni onima čija mirovina ne prelazi 2500 kuna. 

– Pusti ti, trafikant, tu socijalnu demagogiju! Samo čekam kad ćeš izvalit da penzioneri umiru od gladi. 

   – Nego od čega umiru? Od prejedanja? 

   – Ako se i dogodi da neki penzić umre od gladi, radi se o vrlo malom broju. 

   – Šta ti je to: vrlo mali broj? Zar nije previše ako i jedan jedini čovjek umre od gladi? 

   – Gradonačelnik Makarske misli da nije. 

   – Koji gradonačelnik? Još uvijek drže onoga Marka Ožića Bebeka koji je stekao nacionalnu slavu pregovarajući s lažnim šeikom o investicijama i damama za razonodu? 

   – A koga bi drugog? 

   – On se, znači, ne razumije samo u kuvajtske bogataše nego i u hrvatske siromahe? 

   – U sve se taj razumije. Šteta što mu u Vladi ne daju resor socijale, sjajno bi se uklopio. 

  – Evo slušaj šta misli: »Kod nas vrlo malo umirovljenika umire od gladi, nisam još nijednog vidio.« 

   – Taj ih ne bi vidio ni da mu skapavaju pred kancelarijskim vratima. A zašto uopće govori o penzionerima? Zar su ičim zavrijedili da gospodin gradonačelnik troši svoje dragocjeno vrijeme na njihove živote koji protječu u svakovrsnom obilju? 

   – Ma ne bi on ni spomenuo te žilave penziće da ga nisu isprovocirali oporbenjaci na sjednici Gradskog vijeća. Udružili se SDP-ovci i HNS-ovci pa ga uhvatili masirat pitanjima »Hoće li se rebalansom proračuna regulirati božićnice za umirovljenike? Postoji li ikakva šansa da se ove godine tri tisuće makarskih umirovljenika obraduje sa po 200 kuna božićnice kao što su to napravili neki gradovi i susjedne općine?« i socijalno-demagoškim pričama kako se radi »o iznosu od oko 600 tisuća kuna koje bi se dale najugroženijim umirovljenicima čija mirovina ne prelazi 2500 kuna«. 

   – A onda je on odgovorio kako neće bit božićnica sve dok premalo penzionera umire od gladi? Ili je ponudio gastro-ekonomsku ekspertizu po kojoj ispada kako bi ih tih 200 kuna po glavi dovelo u opasnost da puknu od pretilosti? 

   – Nemoj tako, trafikant! Čemu karikirat karikaturu? Osim što se osvrnuo na skoro pa nikakvu stopu smrtnosti uslijed gladi, gospodin gradonačelnik je kazao: »Ako dodijelimo 600 tisuća kuna božićnice, onda će 400 tisuća kuna otići onima koji nisu ni ugroženi, niti im je bilo potrebno dati božićnice, jer nam njihova primanja govore da im ne trebamo dati novac.« 

   – A to su vjerojatno ona enormna primanja od 2495 do 2499 kuna mjesečno? 

   – Nije sad važno kolika su. Gospodin Ožić Bebek tvrdi kako bi rado isplatio božićnice potrebitima kad bi to bilo zakonito, ali da je problem u tome što se nikakvim zakonskim rebalansom postojeća lova od komunalnog doprinosa ne može prenamijeniti za božićno fudranje onih koji ionako ne umiru od gladi. Stoga će, umjesto božićnica, najugroženijim Makaranima biti podijeljeno ono što ostane od socijalne pomoći. 

   – Vrlo humano, kao što se i moglo očekivat od čovjeka koji je rado na usluzi i lažnim šeicima i stvarnoj sirotinji. Kako si ono rekao da glasi njegova izjava o slabo umirućim penzionerima? 

   – »Kod nas vrlo malo umirovljenika umire od gladi, nisam još nijednog vidio.« Zašto zapisuješ? 

   – Da se ne zaboravi. I da se Marko Ožić Bebek nađe rame uz rame s ostalim velikanima suvremene hrvatske socijalne misli. 

   – Kao naprimjer? 

   – Pa evo, imamo besmrtnu izjavu nekadašnjeg Tuđmanovog doglavnika, koji je u međuvremenu dogurao do kralja otpada: »Bivši komunisti, socijalisti, liberali i masoni tendenciozno dijele hrvatski narod na ‘bogate’ i ‘siromašne’, što je tipična demagoška floskula.« Imamo i nezaboravnu misao jednog sada već nažalost pokojnog doktora medicinskih znanosti, polihistora i senatora: »U Hrvatskoj nitko nije socijalno ugrožen, jer može otići u Caritas ili Crveni križ!« A ne treba smetnuti s uma ni ono na što je upozorio proslavljeni hrvatski general-poduzetnik koji trenutačno boravi u Scheveningenu: »Ni najsiromašniji Hrvat ne živi lošije od engleskih kraljeva iz 13. i 14. stoljeća.« 

   – Oprosti, trafikant, ali zašto sad iz naftalina izvlačiš te canjugarije i praljkarije? 

   – Pa zato da hrvatske penzionere podsjetim u kakvoj zemlji žive. 

   – U kakvoj, bogati? 

   – U sretnoj i presretnoj. U zemlji gdje i smrt umire od gladi za gladnima.