Samo mjena stalna jest, očito je rezon koji prati rad ove Vlade. Dio ministara dosad je smijenjen, dio je sam otišao – neki zbog bolesti, neki zbog zatvora, a neki zbog mailova. Neke je trebalo smijeniti, ali imali su sreće, poput Jakovine, pa su još tu. Otišao je i dio pomoćnika ministara, uglavnom riječkih. Sada će još neki morati pakirati mimo svoje volje. Ministar zdravlja Rajko Ostojić mora u bitku za Zagreb jer je, eto, suočen sa superuspješnim anketama koje su mu se sručile na glavu i koje ga, htio – ne htio, tjeraju da okrene leđa dojučerašnjem najbližem suradniku Davoru Bernardiću te da zauzme njegovo mjesto u trci protiv Bandića. Jedna od takvih anketa bit će vjerojatno prezentirana na današnjoj sjednici Predsjedništva SDP-a, i poslužit će kao krunski dokaz da je upravo Rajko Ostojić čovjek broj jedan za Zagreb. Jer, pobjeda u glavnom gradu je jedini cilj, zadatak i imperativ. 

 U svakom slučaju, Vlada u ovom trenutku, iako je politički potpuno stabilna i ne prijeti joj nikakva mogućnost urušavanja, izgleda pomalo fluidno, titravo, poput raštimanih tipki klavira. Iz nje stalno netko može izletjeti, i iako se neke dosadašnje zamjene uopće ne pokazuju kao loša rješenja nego dapače jako dobra (čitaj: Vrdoljak umjesto Čačića), dojam je da ni politika i realizacija projekata ne mogu biti potpuno konzistentni ako nije konzistentna kadrovska struktura. 

    Tim više što neki ministri ni ne kriju koliko pate na svom novom poslu, poput ministra branitelja Freda Matića koji je otvoreno rekao: »Bio sam srećom u srpskom logoru, pa ću valjda i Vladu izdržati«. 

   Dojam je da, kako kaže vic, »ima izić’«, pa onda nije ni čudo da se premijer i Vlada moraju u prvom redu baviti sami sobom. Tek kad srede sebe, moći će srediti i državu.