Ljubav u doba korporacija

Eto ti bloga Darka Pajića

Darko Pajić

15. prosinac 2012 11:38

Foto P. FABIJAN

Počeli su prije desetak dana. Sasvim iznenada, kako to obično biva s telekomunikacijama, sve je odjednom crklo. Telefon je mrtav, pa onda nema ni interneta, Max tv-a isto. Valjalo je pozvati onaj broj s puno nula, pustiti da zvoni desetak minuta, utom slušati odurno meditativnu glazbu prekidanu redovitom porukom glasovnog aparata kako su svi operateri trenutno zauzeti, pa eto, treba pri-čekati, ček-čekati, ček..., ček..., ček..., ček...

RIJEKA - Prosinac je divan. Najromantičnije doba godine. Vrijeme čiste snježne bjeline. Božića i obitelji. Doba radosti i nježnosti. Kad je čovjek čovjeku nekako bliži. I bolji. Samo što ovo nije takva priča. Ovo je priča o tome kako su me zajebali pred Božić. I ostavili da crknem u informativnom i komunikacijskom mraku.

Počeli su prije desetak dana. Sasvim iznenada, kako to obično biva s telekomunikacijama, sve je odjednom crklo. Telefon je mrtav, pa onda nema ni interneta, Max tv-a isto. Valjalo je pozvati onaj broj s puno nula, pustiti da zvoni desetak minuta, utom slušati odurno meditativnu glazbu prekidanu redovitom porukom glasovnog aparata kako su svi operateri trenutno zauzeti, pa eto, treba pri-čekati, ček-čekati, ček…, ček…, ček…, ček…

Na kraju, eto nje, taman prije nego li je zadovoljni klijent zaspao. Javlja se, pita kako može pomoći. Procedura klasična, provjera ovoga i onoga i konačna informacija kako je smetnja prijavljena uz naznaku hitnoće, jer je ipak sve crklo. Smetnja će biti otklonjena u roku od najviše tri dana, kaže ona. No, sutra je pao snijeg, sve se naokolo zaledilo kao da nismo u Primorju. Auto je ostao zameten, pa je valjalo pješačiti. I taman kad sam krenuo iskopavati prvi kotač i za vrat mi pao komad snijega, koji sam osjetio do kičice, zvoni mobitel.

Onako nervozan i ne gledam broj, javljam se automatski, a ovaj s druge strane nije ni čuo “halo”, već odmah priča kao na traci: “Poštovani, molimo vas za strpljenje, naši tehničari čine sve kako bi vam čim prije vratili uslugu… Majku vam vašu, jedva sam procijedio dok mi onaj led klizi niz kičmu i prekinuo prokleti poziv. Nisam ni stavio mobitel u džep kad evo ti SMS. Tko je? Šta? Skini rukavice, otvori telefon, pogledaj, kad ono isto: “Poštovani, molimo vas za strpljenje…”  Škrgućući zubima jedva sam procijedio nešto kao – Jebite se! I konačno stavio telefon u džep gledajući ima li tkogod u blizini koga bi se dalo nagovoriti na guranje auta po snijegu i zaleđenoj cesti. Samo dok upali. 

Onda se neko vrijeme nije događalo baš ništa. Prošao je prvi, prošao je drugi, stigao je treći dan… Pa je i on prošao. Četvrti je ulijevao nadu, jer je bio ponedjeljak, prvi radni dan i snijeg je malo okopnio, a cestu su očistili. I auto je upalio. Ali, ništa. Stigao je peti dan, a nema nikoga. Stvar i dalje ne valja, telefon i ostalo, ne rade. Ali zato opet stiže SMS. “Hvala što ste kontaktirali Hrvatski telekom. Želimo vam postaviti četiri kratka pitanja o tom kontaktu.” 

O kojem to kontaktu oni govore? Na kraju poruke stiže i objašnjenje kako je riječ o istraživanju u kojem bih ja, navodno zadovoljni korisnik, trebao sudjelovati. Nisam se ni snašao kad evo još jednog SMS-a. Ravno u glavu ide pitanje s ponuđenim opcijama odgovora.   Koliko ste zadovoljni radom Službe za korisnike u zadnjem kontaktu?5 – iznimno zadovoljan, 4 – Vrlo zadovoljan, 3 – Zadovoljan, 2 – Djelomično nezadovoljan, 1 – Nezadovoljan Pitanje bliješti na zaslonu mobitela. I kao zadnji glupan na ovom svijetu iz nekog neobjašnjivog razloga odlučim biti magarac do kraja. Tipkam 1, pošteno govoreći i to je malo, ne mogu biti nezadovoljniji. Nisam pravo ni stisnuo tipku kad eto ti sljedećeg pitanja. 

Koliko ste zadovoljni znanjem agenta?

5 – Iznimno zadovoljan, 4 – Vrlo zadovoljan, 3 – Zadovoljan, 2 – Djelomično nezadovoljan, 1 – Nezadovoljan Koje znanje? Kojeg agenta? Opet mi je malo ponuđena jedinica, pa bijesno utipkavam 1 uz opasku – Nema agenta. Pa nek’ vide koliko me zajeb… Eto odmah i trećeg pitanja. Je li vam agent ponudio na to dodatno (uslugu ili proizvod) tijekom razgovora? 1 – Da i prihvatio sam, 2 – Da, ali nisam prihvatio/la, 3 – Ne Aha, sad preko mene špijuniraju kako im rade agenti, koje nisu ni poslali. Čitam, “prihvatio/la”, biram tipku 3, dodajem “Nema agenta”, živčano pjevušeći la-la-la-la-la u pravilnim taktovima i razmacima. Taman kad je krenulo anketa izgleda gotova. Umjesto novog pitanja stiže dirljiva poruka: “Hvala. Pozivamo Vas da nam pošaljete komentar ili prijedlog u svrhu poboljšanja naše usluge. Molimo da nam komentar pošaljete odgovorom na ovu poruku.” Nije mi trebalo dvaput reći. Navalio sam bjesomučno tipkajući dobrih pola minute sve dok nisam stao i zadovoljno pročitao vlastiti uradak. “Bilo bi bolje da mi pošaljete agenta umjesto da me zajebavate sa SMS anketom.” Ekspresno ide odgovor, tko bi rekao da tamo tako brzo tipkaju. ”Hvala vam što ste sudjelovali u istraživanju. Vaši komentari i prijedlozi pomažu nam da kontinuirano razvijamo i poboljšavamo naše usluge. Vaš Hrvatski telekom.” Što sad? Čitam kako me hvale, kako im pomažem i nekako nesvjesno odgovaram, iako je anketa odavno završila. ”Ma vi ste predivni, hoćemo jedan dan na kavu?” Šaljem i mislim se koliki su izgledi da nekoga ipak pošalju, makar na kavu. Uvjeren kako je razgovor sa omiljenom telekomunikacijsko-korporacijskom tvrtkom konačno završen, odložio sam mobitel. Kad? Piiiing! Eto poruka opet. Možda će netko iz HT-a stvarno izaći sa mnom? Na zaslonu blješte slova: “Anketa je završena i nažalost više nije moguće sudjelovati u ovom istraživanju. Hvala vam što ste odvojili vrijeme za odgovor. Vaš Hrvatski telekom.” A kad ste me zvali bio sam vam dobar, mislim se. Taman kad im daš sve, oni te otpile. E baš neću odustati. “Ali ja bih baš volio da se upoznamo, želim da budemo prijatelji, treba mi netko poput vas, netko tko će me voljeti i razumjeti…” Prošlo je tri dana od zadnje poruke, a nitko se ne javlja. Prolaze dani, prazni i samotni. Telefon zvoni rijetko. Ni onaj tanašni zvuk da je stigla poruka ne dolazi. Nitko da upita kako je čovjeku u ova turobna vremena. Ništa od obrata po uzoru na trećerazredne ljubiće i romantične komedije. Izgleda da neće nazvati usamljena operaterka i nećemo dogovoriti spoj na slijepo, jer su joj se dopali odgovori u anketi. Umjesto toga, šesti, sedmi ili osmi dan, (pogubih se brojeći), zvoni telefon. Broj nepoznat. I glas je muški, razočarenje potpuno. Kaže on: “Ja sam iz Hrvatskog telekoma, došao sam zbog kvara, baš sam pred vašom kućom.”

Gledam na sat, 11 i 30. “Ja sam na poslu i ne mogu sad otići, trebalo bi mi barem pola sata ionako.” A ništa, kaže on i pita može li ući u dvorište i pogledati kabel od telefona. Obećaje da će poslije nazvati i reći kako stoje stvari. Otad ništa, prošla su još dva dana. Nije nazvao. Što sad? 

U sjajnom Marquezovom romanu “Ljubav u doba kolere” glavni je junak pune pedeset i tri godine, sedam mjeseci i jedanaest dana čekao na romantično krstarenje rijekom u društvu svoje ljubavi iz mladih dana. Ovo danas stvarno nema nikakve veze s tim. Ljubav u doba korporacija najljepše cvate kad je uopće nema. Ali se redovito upražnjava bez vašeg pristanka. Ako je onaj mogao čekati pedeset godina, što je onda tih pišljivih 8 dana za jedan telefonski priključak? Važno je samo znati koliko nas vole i biti spreman ostarjeti ako treba. Naravno, čekajući. 

više vijesti

Eto ti bloga Darka Pajića

Lidlova super ponuda