Curenje nemoći

Opća praksa Tihomira Ponoša

Tihomir Ponoš

Snimio Darko JELINEK

Snimio Darko JELINEK

Problem s tim rupama je to što one izvjesno narušavaju nečija ljudska prava samo je pitanje čija sva prava i u kolikoj mjeri. Pitanje je i tko je sve znao da se ta prava narušavaju i kada je to znao, a kada saznamo odgovore na ta pitanja znat ćemo i koliko je sustav kvaran



Sustavu nam baš i nije dobro. Koliko je loš i kvaran slučaj policijskog uhođenja novinara i mogućeg policijskog uhođenja glavnog državnog odvjetnika tek ćemo saznati. Policija je o slučaju izdala nemušto priopćenje.


Potvrdila je da je pokrenuto više kriminalističkih istraga ne bi li se potvrdile »okolnosti objavljivanja sadržaja dokaznih i drugih radnji u medijima, a koje se odnose na tada aktualne kaznene postupke«. Dakle, novinare se uhodilo.


Za glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića Ravnateljstvo policije tvrdi da nije izdavana bilo kakva vrsta naloga za poduzimanje policijskih radnji ili ovlasti prema njemu ili njegovim suradnicima iz čega možemo zaključiti da administrativno nitko nije popisao nikakav papir za ikakve »radnje ili ovlasti« prema Bajiću, ali ne znamo je li uhođen ili nije.   

Sve te »radnje ili ovlasti« poduzimane su jer su informacije iz važnih istraga o Ivi Sanaderu curile u javnost. Sama policijska akcija, koja je očito bila usmjerena prema novinarima, vjerojatno ne bi li se došlo do onoga (ili onih) od kojih curi, pokazuje nemoć države. Naime, odnekud su curile informacije iz istrage, iskazi su dopirali do novinskih redakcija, a takve iskaze iz istrage objavile bi svake novine.




Broj onih od kojih su informacije mogle curiti je ograničen jer su takva pravila istrage. No, prema onome što zasad znamo policija se tada nije odlučila pronaći, a onda i začepiti rupu na cjediljki, nego gledati na što iz cjediljke kapa, pa onda jednog dana možda i doći do rupe.


Logika policijske istrage možda je doista drugčija, ali logika curenja navodi da se prvo začepi rupa, a ne da se prvo obriše mokra fleka. U ovom je slučaju nepoznato i da li se išta postiglo tom metodom. Nisu poznati rezultati tih »kriminalističkih istraživanja«, nema nikakvih pravosudnih posljedica, nema nikoga tko je suđen zbog odavanja podataka iz istrage.


 No, to je tek jedan dio priče. Naime, činjenica je da su curili podaci koji nisu trebali curiti, te da se javnost masovno razonodila čitanjem iskaza iz istrage. Prema onome što je policija priopćila, samo je Državno odvjetništvo tražilo istragu o tim curenjima.

No, nije to jedini slučaj curenja podataka koji ne bi trebali curiti. Kad je riječ o Mladenu Bajiću valja se prisjetiti akcije »Indeks« i uhićenja na Sveučilištu o kojem su pravodobno bile obaviještene pojedine redakcije. Sustavu, dakle, kad je riječ o curenju doista nije baš dobro, reklo bi se da je pun rupa. Naprosto, curkom curi.


Problem s tim rupama je to što one izvjesno narušavaju nečija ljudska prava samo je pitanje čija sva prava i u kolikoj mjeri. Pitanje je i tko je sve znao da se ta prava narušavaju i kada je to znao, a kada saznamo odgovore na ta pitanja znat ćemo i koliko je sustav kvaran.


više vijesti