Bilo je to negdje krajem 2010. godine, kad sam s nevjericom slušao priču o tome kako je tadašnji ravnatelj policije Oliver Grbić, ljudima iz vrha HDZ-a preporučio kontraofenzivu kojom bi se mogli izvući iz rupe u koju su bili sabijeni nizom korupcijskih afera: pisanjem anonimnih kaznenih prijava protiv čelnih ljudi tadašnje oporbe.

Logika je bila jasna: anonimkama udariti na jake ljude SDP-a, te ih doturiti u medije, a policija će onda “obavljati izvide”. I, vidi vraga, nakon nekoliko mjeseci se pojavila priča o anonimki kontra Linića i zamrzivaču u vikendici u kojem da je skrivao otuđeni novac još u vrijeme rata. Od prijave, jasno, nije bilo ništa, a nevjerojatnu koincidenciju izlaska u javnost ove “anonimke” i Grbićeve ranije sugestije stranačkoj vrhušci, još je javno pojačao i bivši potpredsjednik Vlade Damir Polančec, na tiskovnoj konferenciji govoreći o tome kako ih je ravnatelj policije instruirao o političkoj borbi anonimnim kaznenim prijavama.

U barem mrvicu normalnoj zemlji, istražna tijela bi s lakoćom ustvrdila da se Polančec nije tek dosjetio dobre prilike da sebe opere od optužbi izmišljajući priču o političkim sugestijama ravnatelja policije (što je lako dokazivo) i Grbić bi se – u najmanju ruku – gadno namučio da instantno ne zaključi vlastitu karijeru u javnoj službi.

U Hrvatskoj, koju je tad, makar formalno, vodila Jadranka Kosor, a “na terenu” su, između ostalih, žarili i palili ljudi Tomislava Karamarka i Olivera Grbića, sve se međutim svelo na lagano štivo za ljetne dane. I uvod u mnogo gore stvari.

Naime, otprilike u vrijeme kad je zastrašujuća priča o Grbićevim sugestijama HDZ-u izbila u javnost (i kad je već postalo prilično jasno da su stvari gore nego se i mogu zamisliti), krenula su uhođenja novinara.

Priča o tome da su Grbićevi i Karamarkovi policajci pratili čak osmero novinara nakon što je provela 40-ak sati u javnosti i nakon svih mogućih reakcija, svodi se, po svemu što se dosad zna, u najmanju ruku na sljedeće: zbog curenja informacija iz istrage protiv HDZ-a, HDZ-ova policija odredila je za osmoricu novinara policijske špijune koju su ih fizički nadzirali puna četiri mjeseca. Pritom, izlistavali su njihove telefonske kontakte, te kako je rekao Karamarko, blaženo vjerujući da u tome nema ništa loše: “još neke analize”.

Nema, nadalje, nikakve sumnje, da je u makar jednom dijelu pod “mjere” dospio i sam glavni državni odvjetnik: Mladen Bajić. I tako smo, samo ovim jednostavnim uvidom (a pod policijskim tepihom, uopće nije uputno sumnjati, krije se još čitava santa leda čiji je vrhić tek stidljivo provirio) došli do sljedećeg krokija Hrvatske u posljednjih pola godine vlasti HDZ-a: bila je to zemlja u kojoj je glavni državni odvjetnik istraživao stranku na vlasti, a HDZ je, u isto vrijeme, policijski istraživao rad Mladena Bajića i uhodio novinare koji su pisali o aferi Fimi medija. I da, tadašnja premijerka Jadranka Kosor o svemu nije imala ni najblažeg pojma. Uopće joj nije teško povjerovati, samo je problem u tome što ona misli da je neznanje oslobađa odgovornosti.

No, ne valja se, naposlijetku dati odvesti na pogrešan trag. Ova priča, ovaj sramotni skandal za koji smo dječje naivno vjerovali da je nemoguć nakon mračnih zloupotreba tajnih službi i novinarskih dossiera s kraja devedesetih, nije uopće priča o Grbiću, Karamarku, Jadranki Kosor i HDZ-u. Što se njih tiče sve je, manje više jasno – radi se samo o razini odgovornosti koju trebaju preuzeti zbog svojih djela.

Ovo je priča o SDP-ovoj vlasti. O Zoranu Milanoviću i Ranku Ostojiću.

Ovo je neizmjerno važna priča o zemlji kakvu oni kane stvoriti.

Ovo je priča u kojoj je nužno razjasniti svaki detalj, otvoriti svaki dossier, kazniti svakog involviranog i stvoriti čvrsti zakonski okvir u kojem će biti do kraja i potpuno onemogućeno da razni “balkanski špijuni” iz zamračenih dijelova hrvatskih ulica uhode građane koji su stali na žulj policijsko-političkoj vrhušci.