Samo su debele naivčine povjerovale u depolitizaciju policije koju je kao jedan od svojih glavnih ciljeva najavio tada nestranački Tomislav Karamarko kada ga je Ivo Sanader inaugurirao u ministra unutarnjih poslova. 

  To što je još lani HDZ-ova vlast, jer budimo realni, ne bi se Oliver Grbić to sam usudio učiniti, tajno pratila, uhodila, špijunirala, prisluškivala – nazovite to kako god hoćete – glavom i bradom glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića i čak osmero novinara, svjedoči da se Hrvatska nije udaljila od primitivne političke diktature. U zemlji u kojoj se sve i sva naziva »aferom Watergate«, jedina prava afera je vječita potreba vlasti da svoje samoodržanje osigura praćenjem sumnjivaca, bili oni obični građani, novinari ili ugledni stubovi režima, svejedno. 

  A kada to čine oni koji se javno zgražaju nad komunističkim zločinima, udbašima i kosovcima, apsurd je potpun. Kada su 2000. nakon smjene vlasti otvoreni arhivi tajnih službi, mnogi su pohitali zaviriti u svoj dosje, ne bi li valjda otkrili nešto što o sebi nisu znali ili barem shvatili tko ih je iz njihovog okruženja cijelo desetljeće sustavno i marljivo »cinkario«. Mislili su valjda da im je to posljednja šansa vidjeti svoj karton potencijalnog državnog neprijatelja, i, prevarili se. 

  Watergateom se mogu zvati one političke afere u koje je umiješana vlast i koje svoj začetak u pravilu imaju uoči izbora, pa bi se tako mogao klasificirati i ovaj lanjski »Grbićgate« iako još uvijek nije jasno kako se zove njegov Nixon, dakle nalogodavac. Možda će nekog zanimati i tko je naše Duboko Grlo, ali neka i to zasada ostane mala tajna. 

  Jer, u državi u kojoj i premijer vadi bateriju iz mobitela kada odlazi na tajne sastanke, nitko nije i još dugo neće biti siguran da ga tajno ne prate, uhode, špijuniraju, prisluškuju… 

  Hrvatska, confidential.