Hrvatska udruga banaka je temeljem podataka Hrvatske narodne banke izračunala referentne kamatne stope koje bankari mogu koristiti za određivanje i mijenjanje varijabilnog dijela promjenjivih kamatnih stopa na potrošačke kredite, a kako bi poslovanje uskladili sa zakonom čiji je cilj povećati transparentnost uvjeta kreditiranja građana.

Promjenjiva se stopa naime sastoji od varijabilnog dijela, koji bi trebao ovisiti o cijeni bankarskih izvora, te profitne marže koju onda još nakaleme same banke. Promjene ovog varijabilnog dijela nisu bile usklađene jer ni parametri temeljem kojih su ih banke mogle mijenjati nisu bili ujednačeni, već svaka banka provodi neku svoju metodologiju.

Ta se kakofonija odlučila dokinuti, pa se sada traži što će biti ta bazna stopa, taj temeljni parametar hrvatskog financijskog sustava, u uvjetima gdje cijena kapitala domaćih banaka više ovisi o kretanjima u eurozoni, jer otamo i posuđuju novac preko svojih banki-majki, te su u tom smislu više upućene na njih nego na HNB.

Ipak, HUB je preporučio referentne stope i do desetak puta više od onih u eurozoni, odnosno od tamošnjeg euribora, koji je trenutno ispod 0,2 posto (tromjesečno). To što je euribor nizak vezano je s antikriznom politikom Europske središnje banke koja svoj ključni kamatnjak već dulje vrijeme drži na povijesno najnižim razinama te plasira velike količine novca u sustav kako bi kapital učinila dostupnijim, banke navela na kreditiranje, a klijente na poduzetničke pothvate. 

Eskontna stopa nema tako utjecaj na tržišne stope, osim što ih administrativno plafonira, jer se domaće banke ne zadužuju kod HNB-a, on im nije davatelj posljednjeg utočišta, ni izvor kapitala, već su domaćim bankama izvor kapitala njihove vlasnice u eurozoni, iste one čija je bazna stopa sada na minimumu.

No, za naše banke ni taj novac više nije jeftin, jer su one domaći pravni subjekti čije zaduživanje ovisi i o kamatnoj stopi po kojoj se vani zadužuje država, a država je na rubu kreditnog rejtinga, pa se zato traže reforme, da prvo državi ponešto padne kamata, a onda posredno i svim ostalim subjektima, te u konačnici, ako su ti subjekti banke, i njihovim klijentima.

Međutim, gotovo cijelo prošlo desetljeće, od 2000. do 2008., kapitala je vani i za nas bilo u izobilju, pa su potrošnja i zaduživanje takoreći bili stil života tranzicijskih država i građana. 

No, kod nas građani uvijek plaćaju bitno više kamatne stope nego građani EU. Iako izvori financiranja tada nisu bili toliki problem, želja bankara za zaradom bila je jača: kamatna arbitraža po principu posudi jeftino pa prodaj skupo bila je stil života bankara na Balkanu.

No, kako ništa nije zauvijek, promjena stila života građana koji više ne mogu ni trošiti ni kupovati, te reforme kojima teži država, nužno bi trebali i bankare navesti na promjenu stila ovdašnjeg »bankarenja«: posuđuju i posuđivat će skuplje, ali će teško više išta moći tako skupo i tako obilno prodavati. Građani i tvrtke već bježe od kredita. Još samo da se država disciplinira.