Kroz najdulje desetak dana – kako je najavio Reuters – britanska i europska javnost saznat će od premijera Davida Camerona sve o novoj britanskoj strategiji prema Uniji. Najmanje je vjerojatna izričita odluka britanske vlade da što prije izvede tu zemlju iz članstva u EU, a visoko vjerojatna istovrsna odluka u znatno mekanijem pakiranju, kroz elaboraciju novih britanskih uvjeta za funkcioniranje Unije kao zajedničkog tržišta 27 – više ili manje – suverenih nacionalnih ekonomija. No, nakon što je i londonski Economist, kao vodeći britanski i globalni neoliberalni njuzmagazin, u zadnjem broju objavio priču sa naslovne stranice, pod naslovom: »Zbogom, Europa!«, na široj su medijskoj i političkoj sceni unazad tri dana prevladale procjene, da je Velika Britanija, praktički, pred izlaskom iz EU-a, te da je samo pitanje tehnike i vremena, u kojem će se taj film odvrtiti. 

   Iako i Economist piše da bi britanski izlazak iz Unije mogao biti poput »nepromišljena kockanja sudbinom«, sve više je znakova da će se to – i prema Economistovim nalazima – najvjerojatnije dogoditi. Jer, i najnovije ankete pokazuju da većina Britanaca želi napustiti Uniju, pa ispada da je referendum o britanskom ostanku ili o izlasku iz EU-a »samo pitanje vremena«. Economist niže argumente prema kojima je neizvjesno hoće li u slučaju izlaska iz Unije Velika Britanija imati više štete nego koristi, iz čega proizlazi zaključak da ni jedno od sagledivih rješenja ne sluti na dobro, ni za Veliku Britaniju, ni za EU, kao što su to pokazale slične kalkulacije u slučaju bankrotirane Grčke ili prenapregnute Njemačke. 

  Jučer je svjetska javnost obaviještena i o tome da su Sjedinjene Države i Velika Britanija zajednički razradile strategije za preuzimanje nadzora nad bankrotiranim financijskim institucijama, koje predviđaju prebacivanja gubitaka na teret dioničara. Britanska središnja banka i Američka agencija za osiguranje depozita u zajedničkom su dokumentu objavile da će britanski i američki planovi za rješavanje financijskih kolapsa, što su obilježili financijsku krizu od 2007. do 2009., smanjiti rizike po financijsku stabilnost. »FDIC i Bank of England osmislili su strategije gašenja, koje uključuju preuzimanje kontrole nad krovnom tvrtkom, prebacivanje gubitaka na dioničare i neosigurane kreditore, a ne na porezne obveznike, te smjenu najviše rangiranih članova uprava, koji bi trebali preuzeti odgovornost za svoje poteze«, stoji u tome dokumentu. U obje zemlje vlasnici dionica posrnulih tvrtki mogu očekivati gubitak udjela, a vlasnici neosiguranih obveznica otpis dijela potraživanja, kako bi se nadoknadio gubitak koji eventualno ne mogu pokriti vlasnici dionica. Riječ je, dakle, o znakovitu strateškom dokumentu, kojim se Velika Britanija – na svom puzajućem izlasku iz EU-a – odmiče od europskih i priklanja američkim rješenjima velike krize. 

  Glavni razlog britanskog povlačenja iz Unije nalazi se u dugoročnoj prezaduženosti niza njezinih članica, zbog čega i za Veliku Britaniju troškovi članstva u Uniji postaju veći od koristi. No, ni napuštanje Unije nije za Veliku Britaniju besplatno, nego čak i na srednji rok može biti skuplje od ostanka u raštimanoj i prezaduženoj EU. Kao što prijeteći izlazak Velike Britanije – kao četvrte najveće ekonomije u Uniji i druge zemlje u svijetu poslije SAD-a po stranim ulaganjima u zemlji i britanskim ulaganjima u svijetu – može utjecati na potpuni raspad i Europske unije i eurozone (uz dodatno učvršćenje NATO-saveza, kao pretežno američko-britanske obrambene i napadačke mreže).