Ilustracija / Foto S. DRECHSLER
Ima, na primjer, na Hrvatskoj radioteleviziji čitav spektar politički-korektnih specijaliziranih emisija o svemu što podnosi minimalnu definiciju socijalnog identiteta: ima i djece i životinja, i etničkih manjina i treće životne dobi, i branitelja i znanstvenika, i dijaspore i bolesnika, i obrtnika i partnera, i banaka i poduzetnika, i vjernika i potrebitih, ali radnika – njih jednostavno nema
Sad znamo. Ima ih 347.047. Toliko je onih koji sreće nemaju. Ne sreće da ih se zaposli, nego toliko sreće nemaju da im ni loto ne treba uplaćivati makar da je onako, za bezveze. Jer, da ga i uplate i da dobiju sedmicu na lotu garant i opet nitko primjetio ne bi, kad je uvijek u nas nešto važnije od te sulude brojke koja nam, brate, dodija. Nezaposlenih, njih 347.047. OK, ne radi se, evo je jedan od njih dobio na lotu, ali ima li smisla baviti se s njima i nama dok vani pada – snijeg!
Snijeg, sada i tko zna kad ovoliki. Snijeg koji će sigurno okopniti prije ili poslije, pa valja potentnu temu odmah za vrat ščepati. Za nezaposlene ćemo lako, tu brojka ionako raste, i raste, i rast će još dugo, i dalje od druge polovice 2013. taman da se stignemo, ako baš bude nužno, i s tim pozabaviti. Sad, međutim, pada snijeg!
– Jesi vidio moj Kojiću kako smo to lijepo očistili. Grad funkcionira. Samo zlonamjerni jalnuški diletant može reći da je kaos. Kako kaos, a ja doš’o ranije na posao nego ikad!? I kilometre sam svoje istrčao i to nakon što sam vlastitim rukama očistio jedan trak atletske staze na igralištu podno kuće.
– Jest šefe, idila. Nema tu ni ‘k’ od kaosa.
– Dašta. Pa ni stotinu polomljenih nema, a milijun nas ima! A sjeti se samo Keruma i njegove zime. Dvjesto ih se polomilo. I tko je onda baja!?
– Vi šefe! Jedana je Milan pl. Bandić!
Ali, avaj, ima Zagreb i svoju oporbu, onu koja je inače bezuba, ali kada vidi bijelinu ispred sebe razjari se da je milina. Eno HNS-ovaca, eno ih kako viču – kaos je! Pa fotkaju parking ispred kuće, zumiraju automobile koje nisu bili u stanju očistiti, jer su znali da im modela za fotografiranje može pofalit.
– Gradonačelniče, vrijeme je da odstupite! – rezolutno se sažima ono bitno.
Ali, u taj čas, dok su se u metropoli takmaci krvili oko snijega, javlja se gradska vlasti, recimo, osječka ne bi li prisnažila – mi smo najbolje čistili! Licitacije kraće, broji se gdje je manje polomljenih, manje sokaka neočišćenih, još koji kvar tramvaja manje. Sve se broji, baš kao da sutra više ne postoji, kao da ništa više ne postoji već samo snijeg po kojem će se već na lokalnim izborima mjeriti tko je zaslužio i dalje biti šerif, onaj koji zna kako protiv mećave. Iz Splita se inače za sada ne javlja nitko od odgovornih. Oni snijega ovaj čas nemaju, a s burom znaju kako će. Tek se zluradi puk šprada s kontinentalcima pa im vraća natrag ‘šaljive’ naputke za čišćenje s kojima su ih ovi izbombardirali lani za splitskog kijameta. Iz Gorskog kotara, pak, sramežljivo napominju kako su oni svoje ceste očistili. Sami. S ono malo proračunskog novca. Jer, ušlo im je u krv da ih čiste iz godinu u godinu. Nesreća je samo njihova, to što im snijeg nije tema, tema od krucijalnog značaja, tema veća od svih drugih tema. Snijeg, tema koja će kada tad okopniti, pa je šteta ne zajahati na nju i ne ušićariti koji predizborni poen, ne slikati se poput Davora Bernardića s lopatom u ruci i vjerovat da se čisteći lokalno može stići daleko globalno. S snijegom je na koncu lako, lopata radi čudi i očistit će se, a kod te famozne brojke od 347.047 lopta, sunce mu, ne pomaže. Pa o njoj nećemo.
“Ako medijski život predstavlja neki oblik dokaza da nešto doista živi (a takvi su kriteriji, nažalost, na snazi), radnicima je zbilja davno odzvonilo. Pojavljuju se povremeno tek kao skandal, kao sporedni likovi investicijskih drama i bezimeno topovsko meso silnih pretvorbi i privatizacija. Ima, na primjer, na Hrvatskoj radioteleviziji čitav spektar politički-korektnih specijaliziranih emisija o svemu što podnosi minimalnu definiciju socijalnog identiteta: ima i djece i životinja, i etničkih manjina i treće životne dobi, i branitelja i znanstvenika, i dijaspore i bolesnika, i obrtnika i partnera, i banaka i poduzetnika, i vjernika i potrebitih, ali radnika – njih jednostavno nema. Kao da su nestali, kao da su se tranzicijom usput pogubili, kao da ih se preskače jer se osjeća da mogu biti i smetnja i prijetnja.
Nema ni institucije radničkog pravobranitelja, niti emisija o radnom pravu, a činjenica da netko tri mjeseca za svoj rad nije dobio plaću obično se medijski fokalizira kroz poduzetničko-vlasničku figuru i ispada dovoljno apstraktnom i socijalno aseptičnom, kao onaj sat koji odbrojava posljednje sekunde pred početak Dnevnika, da zapravo ne dira nikog. Solidarnost netko mora organizirati, rekli su svojedobno čelnici jednog sindikata, i pogodili meritum stvari.”, napisao je nedavno za potrebe u emisije “Praskozor” Trećeg programa Hrvatskoga radija, porofesor, teoretičar Dean Duda.
Radnika nema, a očekivati da će ga aktualna politička elita prizvati, recimo Karamarko kojeg je Sabor toliko umorio da mora krenuti u lokalne akcije vraćanja ponosa i slave, besmisleno je posve. Radnik!? A gdje je zdravstveni odgoj, blagdanska potrošnja, investicije kojih nema, popis branitelja, Ćiro Blažević… I snijeg zahvaljajući kojem će se gaće parat za lokalnih izbora.
– Jesi vidio Koiću kako smo ih opet potaracali! A da nismo onaj kaos zimski tako dobro sredili, pažljivo birali ispred čijih ćemo vrata čistiti, sve bi popušili!