Ivica Dačić najspremniji je u Srbiji za poboljšanje odnosa s Hrvatskom. Nudi, istina, žabu za gutanje, jer Srbija je odbila suočiti se s prošlošću. Zato se može činiti razumnim bez mnogo razmišljanja odbiti Dačićevu ponudu. No, je li uistinu tako? 

Dačić je predsjednik desne vlade. U prošloj vladi, koja je uhapsila Karadžića i Mladića te progurala Deklaraciju o Srebrenici, bio je ministar unutarnjih poslova. Devedesetih, bio je glasnogovornik Miloševićevićeve partije. Dačiću, dakle, ne može se vjerovati. Ali se s njim možda može pregovarati. I sam je to neki dan priznao, upotrijebivši rječnik političkog lukavca: »Ja sam praktičan čovjek«. 

Jučer je govorio u Bruxellesu. Odnosi s Hrvatskom, kaže, »nazaduju«. Već tri godine Zagreb ne odgovara na njegovu inicijativu za uvođenjem osobnih iskaznica za prijelaz državne granice. Nada se da ulazak Hrvatske u EU neće postaviti novi zid na Balkanu. Hoće valjda reći da EU, a ne Srbija, postavlja zidove. Balkanske zemlje, kaže Dačić, trebaju surađivati na temelju zajedničkih interesa, a on predlaže osnivanje Balkanskog savjeta, po uzoru na države sjevera Europe ujedinjene u Nordijskome vijeću. 

Dakako da Dačićevi prijedlozi mogu zvučati sarkastično. Njegova je odgovornost za tragediju golema; o njoj nikada nije prozborio ni riječi – a ako jest, drugi su bili odgovorni. Vodi verbalno proeuropsku, a faktično antieuropsku vladu, koja – zajedno s predsjednikom države – u Srbiji predvodi najnoviju hajku protiv Haškoga suda.

Ni jučer nije propustio ustvrditi da se Haški sud, s posljednjim presudama Gotovini, Markaču i Haradinaju »sam od sebe ugasio« – hoće valjda reći da bi Haag bio vjerodostojan kada bi sudio kako se njemu osobno dopada. 

Dačićev prijedlog o osnivanju Balkanskoga vijeća prava je mala politička podlost. Taj prijedlog iznijeli su prvi aktivisti za ljudska prava iz Igmanske inicijative, poput Saše Popova u Srbiji i Zorana Pusića u Hrvatskoj, ljudi koji se dva desetljeća očajnički suprotstavljaju politikama kakve personificira Ivica Dačić i njegovi pandani po regiji.

Igmanska je inicijativa za Nordijsko vijeće ozbiljno zainteresirala i proeuropske političare bivše Jugoslavije, okupivši ih u listopadu 2011. u Beogradu zajedno s europskim povjerenikom za proširenje Stefanom Fueleom.

No kada je u Srbiji pobijedio Nikolić, pa još njegov SNS sastavio i vladu, postalo je jasno da od iskrenije i otvorenije suradnje na Balkanu dugo još neće biti ništa. No lukavi Dačić svejedno prisvaja ideju, predstavljajući se nekakvom novom regionalnom ujediniteljskom avangardom. Precijenio se susjed: namjere su mu sumnjive, motivi jeftini. 

Pa ipak, pa ipak: valja pozdraviti i ne odbaciti tek tako svaki povoljan signal iz današnje Srbije. Učincima Josipovićeva totalnog prekida s Nikolićem upravo svjedočimo: Nikolić tone još dublje u srdžbu. A »Srbiju ne treba izolirati«, upozorio je nedavno bivši predsjednik Stjepan Mesić. Dobro bi se bilo prisjetiti kako stara jugoslavenska kvrga dobro zna kako treba s Beogradom.