Da nitko nije prorok u svome selu, pokazalo se i na primjeru ministra financija Slavka Linića. 

Tko se sve nije od njega očešao ovih dana, od ugostitelja koji mu prijete Ustavnim sudom zbog fiskalnih blagajni, preko poslodavaca i bankara koji rone krokodilske suze što više neće biti toliko bogati kao do sada, do koalicijskih partnera koji mučki sabotiraju njegov zakon o porezu na nekretnine.

Uvjeravaju ga da griješi oni koji su godinama griješili i bili suučesnici u zločinačkom pothvatu koji je ovu zemlju doveo do ruba materijalne propasti i survao u moralni rasap, ispravljaju oni čije krive Drine i danas ispaštamo.

Nije radna energija ono što iznenađuje kod Slavka Linića, baš kao ni beskompromisnost da provede u djelo ono što mu je kao vječnom kriznom menadžeru jasno da mora učiniti. Sve to imao je i prije deset i dvadeset godina.

Ono što danas iznenađuje kod Slavka Linića, o kojeg se danas češe svaka šuša, golema je količina strpljenja kojim objašnjava svaki svoj potez i obrazlaže zašto ga moramo provesti u djelo. 

I kada smo već pomislili da je sve to uzaludno poput bacanja bisera pred svinje, ničim izazvana javila se Europska komisija i prošle srijede dala uputu svojim članicama što im je činiti žele li izaći iz krize.

I gle čuda, briselska gospoda su od slova do slova, kao da se radi o magisteriju Ante Đapića ili diplomskom radu Milijana Brkića, prepisala ono što već mjesecima kao mantru ponavlja hrvatski ministar financija. 

Jedina razlika zasad je u tome što Linić najavljuje porez na nekretnine, dok Komisija govori o porezu na sveukupnu imovinu građana. Možda će i to malo razmimoilaženje biti dovoljan argument sve brojnijim češačima da nas počnu uvjeravati kako Slavko Linić baš ni u čemu nije u pravu. 

Ne treba Liniću ta europska moralna satisfakcija, ne treba mu ni titula proroka jer toliko utakmica ima u nogama pa zna kako je u ovoj zemlji najteže uvesti red. I čim to netko pokuša napraviti na bilo kojoj razini zajedničkog života i posla, protiv sebe dobije udruženi zločinački pothvat.

I sada su svi silno pametni i znaju što treba napraviti, kojim putem nam valja poći i svi iz rukava vade gotova rješenja kao da je izlazak iz krize gotovo jelo koje se dade podgrijati za nekoliko minuta. I zaista je nevjerojatno da u zemlji takvih genijalnih umova još uvijek nitko nije dobio Nobelovu nagradu za ekonomiju. 

Neće biti lako Slavku Liniću nastaviti započeti posao niti nakon ovog posrednog priznanja da njegova receptura nema alternative. Reda još uvijek nema, to je najveći minus Vladi u ovih godinu dana mandata.

Doduše, ne može ga ni biti sve dok reda ne bude u samoj Kukuriku koaliciji načetoj trzavicama SDP-a s partnerima iz IDS-a i HNS-a. Nakon odlaska Radimira Čačića iz Vlade i prve mine namijenjene upravo Liniću i njegovom prijedlogu poreznog zakona, remetilačke snage u HNS-u ne prestaju djelovati.

Jučerašnje puštanje probnih balona putem mladih narodnjaka koji su u Rijeci zatražili izbacivanje vjeronauka iz škola i reviziju ugovora s Vatikanom, iako je nedavno glavom i bradom premijer Zoran Milanović nakon susreta s Papom rekao da to ne dolazi u obzir, govori da su partnerski odnosi opasno narušeni.

Biti oporba vlasti u kojoj sudjeluješ, naprosto je apsurdno i nezamislivo te rezultira samo političkim neredom. 

Ili nekima možda treba pismo iz Bruxellesa da bi znali kako se trebaju ponašati?