– Vidiš li ti, trafikant, da se narod pita: »Je li ovo naš Gotovina?« 

   – Ne vidim da se to pita narod, nego Hrvatski list. 

   – Ali Hrvatski list na naslovnoj tvrdi da se to pita upravo narod. 

   – Blago narodu kojemu Hrvatski list diktira šta se treba pitat! 

   – Nemoj tako, trafikant! Možda oni u Hrvatskom listu misle da su glas naroda. 

   – Ili da onaj tko ne misli isto što i Hrvatski list ne spada u narod? 

   – Bilo kako bilo, ja vidim da ovi u Hrvatskom listu misle kako ovo nije njihov, pa samim tim ni narodni Gotovina. 

   – Nego nam je iz Haaga ubačen dvojnik Ante Gotovine? Ili je Gotovina ubačen samome sebi? 

   – Ne znam ja tko je kome ubačen, ali Hrvatski list ni najmanje ne sumnja da je iz Haaga stigao pravi Markač koji sa svojim narodom dijeli ponos, dok je Gotovina, kažu, »zaboravio ponos«. I kažu da je, štoviše, »negirao pravo na ponos« svim onim ljudima koji su ga došli dočekati na Trgu bana Jelačića i za tu prigodu »prvi put nakon desetak godina odjenuli vojne odore«. 

   – A čime im je negirao pravo na ponos? 

   – Svojim pozivima da zaborave prošlost. Tako piše. 

   – Ako im ovaj Gotovina nije dovoljno njihov, ne moraju mu još i podmetat da je rekao ono što nije. Gdje su čuli da je pozivao da se zaboravi prošlost? 

   – Možda misle na ono: »Rat pripada povijesti, okrenimo se budućnosti svi zajedno!« 

   – A šta je po njima trebao kazat: da rat pripada budućnosti? I je li trebao pozvat da odmah krenemo u takvu budućnost? 

   – Hrvatski list kaže da je to bila »Gotovinina sitna – ovo „sitna“ naglašavaju kurzivom – bešćutnost i netaktičnost prema onima koji su ga 11 godina bodrili, ma gdje bio, podupirali ga, činili suicide zbog njega, i bili spremni i poginuti za nj…« 

   – Stani malo! Je li to oni njemu na dušu stavljaju samoubojstva? 

   – Ništa oni njemu ne stavljaju na dušu… 

   – Ah, da… Ako ga drže bešćutnim, onda ga valjda drže i bezdušnim. 

   – Ne kažu baš tako, ali mu spočitavaju što se spajdašio s bezdušnima. Misle pritom, znaš već na šta, na one njegove izviždane zahvale »institucijama koje su bezdušno proganjale ne samo Gotovinu, nego i čitavu mrežu njegovih prijatelja i rođaka«. I kažu da se baš zbog tih zahvala ona njegova »sitna bešćutnost« ne može pripisati »slučajnoj nesmotrenosti«. 

   – Nego je proračunato sitan i bešćutan? 

   – Uglavnom, nije kakav je bio i kakav bi Hrvatski list htio da jest. Pa ga podsjećaju kako je »2000. pred sam progon pozivao građane da glasuju za HDZ, čiji je i sam član«, kako je »koncem devedesetih tražio od svih generala da se pojave na Saboru HDZ-a i da pristupe toj stranci«, što su ovi i učinili. 

   – I šta bi sad htjeli: da Gotovina opet postroji generale na Saboru HDZ-a i da podnese prijavak Karamarku? 

   – Pa ne znam bi li mu dopustili, sve i kad bi htio. Nećeš vjerovat, ali su se najednom sjetili kako je Gotovina »nakon smrti Šuška i Tuđmana počeo izmišljati da nije član HDZ-a i da je po uvjerenju liberal«. 

   – Oni, znači, već dvanaest-trinaest godina znaju da Gotovina izmišlja svoja uvjerenja i čekali su trenutak da mu to nabiju na nos. 

   – A šta ćeš kad su razočarani što ga više ne zanimaju ni stranke ni politika?! Valjda su ga vidjeli kao budućeg predsjednika države… 

   – A gdje su sebe vidjeli? U uredima na Pantovčaku? 

   – Gdje god da se vide, ne vide se uz Antu Gotovinu od kojega se, kako primjećuje Hrvatski list, iz dana u dan sve više hlade njegovi pristaše i građani koje zbunjuje svojim istupima. 

   – Šta su za pristašama trčali s toplomjerom? 

   – Primijetili su da je na dočeku u Zadru, umjesto očekivanih 100 tisuća, bilo »jedva oko 10 tisuća posjetitelja«, a i oni su valjda bili razočarani generalovim govorom za koji je – kaže Hrvatski list – »bilo jasno da mu ga je netko napisao«. 

   – A kako su to skužili? 

   – Pa valjda po tome što je »u prvi plan stavio sporednu činjenicu da su Zadar branili njegovi građani različitih nacionalnosti«, a još je k tome i »izbjegao bilo kakvu domoljubnu patetiku i prizivanje slavnih događaja«. Baš kao što je i u govoru u »rodnim Pakoštanima propovijedao potrebu kršćanske ljubavi, ne spominjući opet ni Hrvatsku, ni Oluju, ni Tuđmana«. 

   – Upravo je nevjerojatno koliko hrvatskih novinara nema pojma ni gdje je rođen čovjek o kojemu su napisali bezbroj tekstova. Toliko drže do činjenica. 

   – Pa ne pišu oni činjenice nego mitove. A sad je očigledno na redu mit o heroju koji je izdao svoju vjernu sljedbu, koji sad najednom nema srca. 

   – Kako to misliš: nema srca? 

   – Tako kako piše. A piše da je Markač otišao u Vukovar jer mu je tako nalagalo srce, a Gotovina nije, jer »nije imao srce poput Markača«. Za Vukovar i Škabrnju, kažu, nije imao vremena, ali ga je imao za dogovoreni intervju beogradskom Kuriru. 

   – Kako oni znaju da je bio dogovoren? Pa to se i ne može nazvat intervjuom… 

   – Ne budi naivan, sve oni znaju. Slušaj ovo: »Novinarka je kao slučajno nazvala kućni telefonski broj i general se kao slučajno javio i rado dao svoj prvi ozbiljni intervju.« 

   – I šta je zaključak? Da je Gotovina još u avionu iz Rotterdama za Zagreb uglavio taj nazovi-intervju s Kurirom? 

   – Zaključak je da se tragedija, zahvaljujući Gotovini, pretvorila u farsu, ali da možda još nije sve izgubljeno, jer je u optjecaju i teorija po kojoj – slušaj sad ovo – »HDZ pušta da se ljevica zasiti u nekoliko dana druženja s Gotovinom, a nakon toga veliki broj stranački aktivnih umirovljenih časnika i boraca djelovat će u HDZ-u pod implicitnom Gotovininom potporom«. 

   – S kojim ciljem? Da se farsa pretvori u tragediju? 

   – Kakvu tragediju? 

   – Tragediju u Karamarkovu.