Prilično letimično, tek toliko da se donekle informiram, prelazila sam prošlog ljeta preko izvještaja o nestanku mlade Antonije Bilić iz Drniša, čiji su jadni posmrtni ostaci sada možda pronađeni uz cestu, kod tog parkirališta za kamione.

Naprosto se želiš zaštititi i skloniti od takvih jezivih priča koje su povezane s patnjom i smrću, pa onda i s najgorim mogućim asocijacijama, pogotovo kada stradaju djeca i mladi ljudi. Na bijeg te nagoni i to što ovakvi mučni događaji obično budu nepodnošljivo dosoljeni senzacionalističkom medijskom prezentacijom koja razara osjećaje žrtvama bliskih ljudi tako divljački kao što kandže lešinara raskapaju otvorenu ranu.

 Ali već i takvo površno praćenje zloslutnog trilera sa 17-godišnjom djevojkom, koja će, jednog običnog lipanjskog dana, odjednom propasti u crnu zemlju, ostavilo je nekoliko čvrstih akcenata.

Pažnju je najprije privuklo to što se u akciju službenih organa tako intenzivno umiješala Antonijina obitelj, koja je doslovno udarala takt istrazi ne dopuštajući da se slučaj ohladi i padne u vječni zaborav.

 Tako i treba, mislila sam, samo gurajte, javnost vam je bar neka garancija da policija neće dići ruke od male prije nego što pronađe ili nju, ili tijelo i ubojicu.

 Pa nestaje toliko ljudi o kojima se više nikad ništa ne sazna. A samozatajne obitelji sigurno povećavaju izglede da će fajlovi s imenima tih nesretnika brzo i beznadno završiti u nekom prašnjavom istražiteljskom ormaru. Zato, derite se, ne dajte im ni minute mira, neka rade dan i noć dok se ne vidi što je.

No, čim sam stekla dojam da se stvari u ovoj nevolji ipak odvijaju povoljno jer je istraga uporna i intenzivna, nešto mi je u svemu tome postalo nekako iritantno.

 Začudio me taj impuls jer je bio kontradiktoran želji da se jedan tako očigledni zločin naplati od svoga počinitelja po pravdi i zakonu. Kakav ja, dakle, problem imam s tim?

 Pa policija stvarno poduzima nadljudske napore da riješi slučaj. Za Antonijom bez prekida traga oko tisuću policajaca, članova Gorske službe spašavanja, lovaca, vatrogasaca i dobrovoljaca. U akciji češljanja terena sudjeluju obučeni policijski psi, vozila i helikopteri. Od Slovenije je unajmljen neki sofisticirani uređaj koji ne znam čemu točno služi…

 Uto je dolijao i taj Paravinja, stvarno sumnjiv do neba, koji je nedavno i osuđen na 40 godina zatvora jer je ubio jadnu Antoniju. Ali Antonijino tijelo sva ona dosad neviđena silesija ljudi i sredstava – nije pronašla.

 A na kraju je još došla i ta vijest – potpuno nevjerojatna – da će policija isušiti cijelo jezero. Nikad prije hrvatska policija nije isušila nijedno jezero, to jezero mi je otvorilo oči.

Policija očito uopće nije znala što radi i zašto. Policija je radila nasumice. Improviziralo se da se ostavi dojam. Zapravo se politiziralo. Nemilice se bacao novac organizirajući masovke po kilometrima i kilometrima svakojakih gudura i kamenjara, ali bez pameti. Tako je potragu mogao organizirati bilo tko. Eto to je bilo iritantno.

 I iritantno je to da je, nakon cijele one predstave, suđeno da Antonijine ostatke jednom nađu neka dvojica seljaka koji će pomisliti da je njena lubanja dječja lopta.

 Samo još fali da ispadne da Paravinja uopće nije taj.