Izraelski humorist Ephraim Kishon, ne tako davno iznimno popularan u Hrvatskoj, napisao je knjigu “Nema nafte, Mojsije”. Tim je naslovom aludirao na činjenicu da nafte na Bliskom istoku ima gotovo posvuda, ali baš nikako u Izraelu, zemlji Mojsija. Mi bismo danas mogli poručiti premijeru, ali i ekonomskom dijelu Vlade, “Nema investicija, Zorane”. I to da ih nema je za mnoge u zemlji, koji da ih ima možda i ne bi bili nezaposleni, tegobna istina. O investicijama se raspravljalo i proteklih dana. Premijer Milanović je braneći proračun objašnjavao zašto je teško realizirati investicije u Lijepoj našoj. Bivšem ministru gospodarstva Đuri Popijaču nogometnim je rječnikom objašnjavao da njegova vlada nije zatekla takorekuć ništa, prazne ladice i paučinu, kada je riječ o pripremljenim investicijama. Jer, kako je kazao Milanović “to nije ugurati loptu u gol, gospodine Popijaču. To je zahtijevalo cijelu akciju”.

Sada, dakle, znamo zašto su investicije izostale i ove godine. Nije bilo teško dokučiti da je to zato što je prethodna Vlada bila Bogom dana nesposobna, ali već za sljedeću godinu ta nogometna retorika više neće vrijediti ni pišljiva boba. Na investicijsku klimu potužio se i predsjednik HUP-a (iste one organizacije iz koje je Popijač došao u Vladu) Ivica Mudrinić. Na investicijsku klimu stalno se i neprekidno žale svi u ovoj zemlji i ta je svakidašnja jadikovka već poodavno dosadila svakom nezaposlenom koji čeka bilo kakvog investitora koji bi ga, barem zakratko, zaposlio i koji bi mu, zahvaljujući tome, barem zakratko, omogućio koliko-toliko pristojan život i  samopoštovanje kojega zaposleni, barem malo, imaju, a poniženima nezaposlenošću kronično manjka.

Za lošu investicijsku klimu bivaju optuživani sindikati koji bi da se pazi na radnička prava, bivaju optuživani  zeleni koji bi da se pazi o svim aspektima (koji puta i pretjeranima) zaštite okoliša, bivaju optuživani oni koji vole rijetke biljke i ugrožene životinjske vrste, a koje bi investicija mogla ugroziti. No, najveći, i jedini pravi, protivnik investicija u Hrvatskoj jest država sama i to po cijeloj svojoj vertikali, od općine do središnje državne vlasti. Naprosto, vlast mrzi investicije. Mnogo smo puta slušali, a slušamo to već godinama, kako propisi u ovoj državi nisu dovoljno stimulativni, kako su prekomplicirani, kako su procedure previše birokratizirane i zahtjevne i kako sve to odbija investitore. Za to nisu krivi ni sindikati, ni zeleni, ni ljubitelji biljnog i životinjskog svijeta, nisu oni ti koji su usvojili takve propise. Usvojila ih je država, usvojile su ih vlasti, od općinske do državne. Budući da su vlasti glavna prepreka investicijama u ovoj zemlji svatko tko hoće, samo ako je imalo zloban, može zaključiti da je vlast, a ne narod, ta koja je ksenofobna. Da nije, valjda bi već jednom, u svim ovim silnim godinama u kojima slušamo o investicijskim podbačajima, svakako kad je riječ o “greenfield” investicijama, normalizirala propise i stvorila pogodne uvjete za investicije. A da je to doista tako potvrđuje i članak objavljen u “Novom listu” 27. studenoga pod naslovom “Ni euro iz EU fondova nije sjeo na račun Vrbovskog”. Lokalni čelnik HDZ-a Marijan Tkalčević požalio se da tamošnja poslovna zona i dalje nema električne energije, a cijena četvornog metra i dalje je previsoka da bi privukla bilo kojeg investitora. Tome treba pridodati drugi faktor na kojem sadašnja (i ne samo sadašnja) vlast temelji razvoj Hrvatske sljedećih godina, a to su novci iz EU fondova. Naime, niti jedan euro iz europskih fondova nije sjeo na račun Vrbovskog samo zato što nije napravljen niti jedan projekt.

Naravno da ne mora biti tako, a da bi se vidjelo da ne mora biti tako ne treba ići u ne tako daleku Poljsku koja, barem zasad, odlično privlači strane investitore i izvlači novac iz EU fondova. Da bi se saznalo što se može učiniti ne bi li se poboljšala ekonomska i socijalna slika vlastitoga kraja dovoljno je podsjetiti se što je zagrebačko Gradsko zastupstvo odlučilo i ne tako davne 1905. godine. Ono je tada odlučilo dati niz pogodnosti onima koji su voljni investirati u industriju i obrt i pokrenuti poduzeće od najmanje 20 zaposlenih. Investitori su imali velike povlastice za kupnju zemljišta, režijske troškove i poreze. Svaki tvorničar koji je nakanio graditi tvornicu na gradskom zemljištu mogao je računati na zemljište po iznimno niskoj cijeni, mogao je računati da će dobivati vodu, plin i električnu energiju (koje u Vrbovskom očito nema) po sniženoj cijeni, a mogao je računati i da će, ovisno o veličini investicije, od 5 do 15 godina biti oslobođen od svih gradskih poreza i pristojbi. Rezultat toga nije teško dokučiti. Godine 1900. Zagreb je imao 41 poduzeće s 20 ili više zaposlenih, a ona su zapošljavala 3.650 radnika. Deset godina kasnije takvih je poduzeća imao 79, s više od 6.000 zaposlenih. Izgleda da ipak nije sve u nogometu i nogometnoj terminologiji.