– Kojom novinarkom? 

  – Onom s HTV-a… 

  – Dijanom Čuljak? 

  – Ma ne, nego njezinom kolegicom iz legendarnih »Motrišta« Helenom Krmpotić. 

  – I šta je bilo? Kakav skandal? 

  – Nemoguće da ne znaš! 

  – Ne misliš valjda da ja pratim te celebrity-skandale: ženilo, udalo, razvelo, kupovalo, Špicom hodalo… 

  – Ovo je malo žešći skandal. Helena Krmpotić je na Facebook posadila status u kojem piše da »nabije na kurac Milanovića i Josipovića i njihova mišljenja o Domovinskom ratu i oslobađajućoj presudi«. 

  – Šta je napisala? 

  – To što si čuo. 

  – Nisam te čuo zbog onog kamiona… 

 – Šta se dereš?! Hoćeš da mi zatvore trafiku zato što ti urlaš da nabiješ na kurac Milanovića i Josipovića i njihova mišljenja o Domovinskom ratu i oslobađajućoj presudi?! 

  – Moram urlat kad me ne čuješ. I ne kažem to ja nego novinarka HTV-a. 

  – Oprosti, šta kaže novinarka? 

  – Da nabije na… Trafikant, jel’ ti to mene zajebavaš? 

  – Ne, ne… Samo pitam. Nije to s nabijanjem valjda sve što je napisala? 

  – Nije. Napisala je i ovo: »Da barem malo nalikujemo na državu već danas bi bili spaljeni na lomači na Markovom trgu.« 

  – Tko bi bio spaljen? 

  – Milanović i Josipović bi bili spaljeni, tupsone! 

  – Ne deri se! Idi doma pa tamo urlaj da treba spalit Milanovića i Josipovića! Ovo je poštena trafika! 

  – Šta si se ustrtario?! Nije napisala da ih treba spalit pred tvojom trafikom nego na lomači na Markovom trgu. I još je napisala da su »izdajice hrvatskog naroda« i da bi im »glave namontirala tam na ćošak da se psi mogu popišat na njih«. 

  – Na koji ćošak? Ovaj tu kraj kafića ili onaj tamo kraj »Konzuma«? 

  – Šta ja znam koji?! Valjda neki na Markovom trgu. Ili na Prisavlju. 

  – Nije to jedno te isto. Znaš li ti koliko ima od Markova trga do Prisavlja? 

  – Ti stvarno nisi normalan! 

  – A ti si normalan? Ti kojemu je svejedno gdje bi ona namontirala glave predsjednika države i premijera, da psi pišaju po njima? 

  – Je li baš moraš ponavljat te prostote i vulgarnosti? 

  – Pa ti si mi došao s tim prostotama i gadarijama! Jebote, banuo si baš dok sam u novinama čitao jedno izuzetno uljudno pismo i skroz si me smeo s tim tvojim Facebookom. Kako te nije sram zavirivat šta pišu cure na Faceu? 

  – Nisam ja nigdje zavirivao, nego su vijest o pisanijama Helene Krmpotić objavili svi portali. A ti čitaj novine, pa nastavi živjet u neznanju i neinformiranosti! 

  – Novine su barem pristojne, bez nabijanja na kurac i bez pasa koji pišaju po glavama premijera i predsjednika Republike! U novinama kao što je Hrvatski list možeš pročitat prijedlog Zvonimira Šeparovića da se sudac Theodor Meron proglasi počasnim doktorom hrvatskih sveučilišta u Zagrebu, Osijeku, Splitu i Zadru. A možeš pročitat i pismo zahvalnosti što ga je Šeparović kao predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva poslao Meronu odmah nakon što je izrečena oslobađajuća presuda generalima Markaču i Gotovini. 

  – I šta piše? 

  – »Dragi predsjedniče Meron, zahvaljujem na Vašem pismu od 4. travnja u kojem ste mi poželjeli uspjeh Simpozija Svjetskog viktimološkog društva…« 

  – Jesam li ja to dobro čuo: on zahvaljuje na pismu od 4. travnja? 

  – Pa da. Šta je sporno u tome što pristojan čovjek pristojno zahvaljuje na pristojnom pismu što ga je primio od pristojnog čovjeka? 

  – Ali primio ga je 4. travnja, a zahvaljuje tek nakon sedam mjeseci, 16. studenoga! 

  – Pa šta onda?! Šuti i slušaj dalje: »Moja posebna zahvalnost ide Vama kao predsjedniku Žalbenog vijeća Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju na današnjoj presudi u kojoj su Ante Gotovina i Mladen Markač oslobođeni ratnih zločina i pušt…« 

  – Oprosti, trafikant, ali… Ili si nešto preskočio ili pismo nije baš najpismenije. 

  – Ti ćeš mi govorit o pismenosti? Ti koji čitaš i prepričavaš nabijanja na kurac i montiranja glava na ćošak da se psi mogu popišat na njih? Daj, gdje sam stao: »… i pušteni na slobodu. Pravda je zadovoljena. Čestitam! Cijeli hrvatski narod slavi pobjedu pravde i istine. Vi, kao zaljubljenik u Shakespearea, koji ste napisali članke i knjige o pravu i junaštvu u Shakespeareovim povijesnim dramama, pokazali ste razumijevanje za agresiju i rat u Hrvatskoj…« 

  – Razumijevanje za agresiju? Je li on to pročitao prije nego je poslao? 

  – Ne gnjavi! Čovjek je to napisao odmah po donošenju presude… 

  – I baš tad se sjetio da Meronu duguje odgovor na pismo staro sedam mjeseci? A šta bi bilo da je presuda bila drugačija? Bi li se Šeparović u tom slučaju hvalio da mu nije odgovorio na pismo, a i da ne namjerava? 

  – Šta si se uhvatio čovjeka? Napisao je ono što je napisao i kad je napisao. Nije on poput onog hrvatskog novinara koji je istom tom Meronu poslao otvoreno pismo u kojemu njega i ostale suce Haškog tribunala naziva »običnim bjelosvjetskim kurvama globalizacije«, te kaže da ih stoga prezire. A onda slijedi vrhunac hrvatske epistolarne književnosti: »Vi jedva da ste štakori, a tih se odvratnih glodavaca doista danas ne boji nitko. Oni pripadaju u kanalizaciju sa svim ostalim govnima.« 

  – Ma koji je to novinar napisao? 

  – Nije sad važno o kojem se Domagoju radi. 

  – Gdje je to objavljeno? Na Facebooku? 

  – Tih junačkih godina nije bilo Facebooka, pa su se takva pisma objavljivala po hrvatskim novinama. 

  – A na HTV-u? 

  – Tamo su se čitala između redova. 

  – Kakvih redova? Za odstrel? 

  – Za nabijanje na Dnevnik i za mokrenje po žrtvama. 

  – Oprosti, a šta su to žrtve? 

  – Zašto pitaš? 

  – Zato što nisam čuo da predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva u svome pismu sucu Meronu spominje ikakve žrtve. 

  – A kakvo bi to pristojno pismo bilo, kad bi se njegov autor služio nepristojnim i pogrdnim riječima?!