U jednom trenu činilo se, prava smo država u kojoj svega blaga ima. Čačić u zatvoru taman da pomisliš kako se bahatost kad tad razbije svakom o glavu, generali oslobođeni taman da se učini kako ima Boga, a proračun državni za dogodine taman takav da ne treba dvojiti kako ćemo gladni kruha bit još koju godinu. Još samo da netko skine prvenstvo umjesto Mamićeva Dinama i to bi bilo to.

U manje od tjedan dana stislo se i na različite načine kraju privelo, sijeset naših frustracija, frustracija koje su nas držale na životu a da ih ni svjesni nismo bili. Valjat će naći neke nove, pri čemu uopće nije loše analizirati nebrojene izjave javnog nekog svijeta danih povodom svega spomenutog, pa sukladno vlastitom, štono bi se reklo, habitusu, odabrati jednu za sebe da nam bude životni moto.

Nezamjeniv je samo jedan čovjek – premijer, sve ostalo se može nadoknaditi! Kazao je tako Željko Jovanović, ministar školstva, sporta i tome sličnog, glede odlaska Čačića iz Vlade. Lijepa je to izjava. Ona podsjeća na svijetlu prošlost i ukazuje na još svjetliju budućnost. Ona daje priznanje vođi, jer vođa i jest vođa zato što je jedan i jedinstven. Ona kazuje kako je lakše raditi, lakše griješiti, lakše živjeti ideale kad znate da on sve to gleda, podupire, ocijenjuje, te na kraju pošteno vrednuje. Pa kom obojci, kom opanci, makar teško da će vas zadesiti ono gore – bili to obojci, ili opanci – ako ste s prvim među jednakima u dobre. Samo je jedan i nezamjenjiv. To je parola koja se na ovim prostorima nosi odvajkada i nosit će se uvijek.Tek valja naći načina da vas prvi među jednakima čuje. A kad čuje, valjda i štuje, onako kako se njega cijeni, voli i poštuje.

Druga znakovita izišla je iz usta prvog oporbenjaka Tomislava Karamarka. Taj je, bez puno krzmanja, na upit neki tamo kakva je njegova uloga bila za pripuštanja generala Gotovine Haagu, lakonski, delboyevski, svehrvatski kazao – pustimo tko je što radio! I to je evergreen. I to se u nas rado nosi na usnama. Zastraniš, pogriješiš odabrati pravu stranu i opciju, učiniš što ne treba i to najčešće zbog ljubavi prem velikom vođi i onda kad pitaju “pa dobro majku mu” jednostavno kažeš – pusti sad to. Ako je prošlo, ako smo krenuli dalje, ako se odijelo preobuklo, ako je stranica povijesti okrenuta, čemu se vraćati natrag. Čačkanje mečke može samo završiti mečkinim bijesom, a onda nema dobra ni za mečku, ni za onog tko je čačka. Pustimo to, kad je zaborav i loša memorija čovjeku na ovim prostorima dana k’o voda, zrak i zemlja sveta na koju se kune kad kaže – pustimo to. Život je prekratak da bi ga trošili na neke tamo davne činjenice i učinjene stvari. Kontekst je danas drugi. A i u ljubavi – jer sve je u nas samo čista ljubav – je ionako sve dozvoljeno.

Ante Gotovina jamačno nije na pameti imao ni jednu od ove dvije izjave kad je mnoštvu na Trgu bana Jelačića kazao okrenimo se budućnosti. Prije će biti da je iz njega progovorilo zadovoljstvo što je konačno doma, što može zavriti u knjige svoje djece, otići na more, ako već nije, makar podsvijesno, odlučio prevenirati svaki upit zašto je uopće onomad bježao iz zemlja.

Da stvar po mnoštvo bude gora, iskazao je i poštovanje institucijama hrvatske države, taman da se promptno jave neovlašteni tumači Gotovinih riječi i požure objasniti narodu kako general sigurno ne misli da je došlo vrijeme naprsanog zatvaranja obrta koji su sve ove godine dobro trgovali krčmeći njegovo ime. Strah je opravdan, jer budućnost je voda duboka.

Nego, što nam je, činiti, sad nakon spektakularnih ovih dana novije nam povijesti? Ništa specijalno, valja k’o do sad, naći onog tko je nezamjenjiv u poduzeću, općini, hodlingu, županiji, Saboru, stranci, zašto ne i Vladi, pa mu se skutriti uz kute i valja znati odmahnutu rukom kad te pitaju “pa dobro majku mu”. To smo, manje više uspješno, radili i do sada. A onda je sudac Turudić pročitao – Sanader je kriv! U deset sati, deset godina, za deset milijuna. Taman da se čovjek zapita, isplati li se. S jedne strane milijuni, s druge pržuni.

Inače, na središnjem zagrebačkom trgu, nakon izricanja presude, nije bilo nikog da protestira u znak potpore osuđenom premijeru. Od njih stotine tisuća koji su ga voljeli, nikog, poglavito ne onih iz uskog kruga privilegiranih koji su šefu onomad držali skute, štangu, ili svijeću.