Kamen je pao sa srca svima, najviše onima koji smo sudjelovali u »Oluji«, koji smo znali da nismo nikakva mafija, zločinačka organizacija ili u nju udruženi kriminalni pothvat, jer s tim namjerama nismo niti krenuli u oslobađanje vlastite zemlje. No osjećaj gorčine još dugo neće izblijediti. Oslobođenim generalima i njihovim obiteljima godine koje su pojeli skakavci nitko neće moći nadomjestiti niti vratiti. Hrvatska je država prošla kalvariju i kušnju koju niti jedna sadašnja članica Europske Unije prije, a teško da će i poslije nje proći. A moglo je bolje, mogli smo već odavno biti tamo gdje nam je mjesto, uzdignutog čela i ponosni da smo to sami izborili. 

    Zato euforiji nema mjesta. Ako oslobađajuću presudu Gotovini i Markaču netko vidi kao dar ili nadomjestak uoči obljetnice pada Vukovara, onda se valja upitati kako je to Hrvatska uspjela od tog kobnog dana u manje od četiri godine postati u očima svijeta od nesumnjive žrtve potencijalni agresor. I zato u ovom trenutku treba biti brutalno iskren, a ne padati u delirij, pogotovo onih koji su se jeftinim populizmom htjeli nadmetati s Haagom. Ne, ovo nije pobjeda pobornika nacionalnih mitova i legendi, onih koji su svojedobno tvrdili kako u Domovinskom ratu ne mogu biti počinjeni zločini i pogotovo onih koji su se hvastali time da su spremni lagati u navodnom interesu Hrvatske i koji su prešućivali neosporno počinjene zločine koje politički establišment nije želio procesuirati. 

    Hrvatsku u Haag nisu doveli, jučer je to i formalno potvrđeno, hrvatski vojnici već hrvatska politika. I zato je ne samo državnički mudro već i jedino moguće da i predsjednik i premijer u isti glas kažu da su Gotovina i Markač nevini, ali hrvatska država nije. I da će oni koji su njezini žrtve bili i u obrambenom ratu i poslije njega morati biti pravno, moralno i materijalno obeštećeni. Pravda mora i prema njima biti zadovoljena. 

    Ili će možda oni koji su do jučer huškali hrvatsku javnost kako je Haški sud politički sud to i danas tvrditi, i biti u suglasju s potpredsjednikom srbijanske Vlade Rasimom Ljajićem koji tvrdi kako je zbog Gotovine i Markača Haag »izgubio svaki kredibilitet«? Kako će sada svi ti potencijalni medijski ratni zločinci, ako se ratna propaganda može svrstati u tu vrstu ratnog krimena, objasniti da niti jedan hrvatski časnik nije pravomoćno osuđen, a čak i Šljivančanin jest, ma koliko se to nama činilo malo? I eto, gotovo slučajno, istodobno daleka Australija vraća nam kapetana Dragana, jednog od ratnih pobunjenika da mu sada sudimo na mjestu zločina! 

    Ma što o tome mislili oni isti koji su tržili njihove sudbine na domaćem terenu, Antu Gotovinu i Mladena Markača u Haagu su obranili jedino oni sami i njihovi odvjetnički timovi. Presuda je prije svega bitna za njihovu čast i njihove obitelji, ali je sasvim sigurno svim hrvatskim braniteljima i građanima vratila njihovo bespotrebno poljuljano samopoštovanje. 

   A oni koji su do toga doveli i zbog kojih je svima nama spas stigao u posljednji čas nikada se neće naći s onu stranu rešetaka. Tako je htio nebeski usud. No njih će snaći onaj strašniji sud, jedini pravomoćni i nepobitan u svakom pogledu. 

   Sud povijesti.