Milanović je nadmašio sve svoje prethodnike upotrijebivši katastrofični izraz »izvanredno stanje«. 

   U Hrvatskoj je izvanredno stanje pa više nitko ne može računati na to da su njegova prava sigurna, kazao je najavljujući rebalans proračuna, rezanje izdataka za zaposlene u državnom i javnom sektoru, smrt iluziji da se može nastaviti trošiti više nego što se stvara i nastavak teških vremena. 

   Bit će, evo, uskoro i godina dana otkako je nova vlast skočila u sedlo, ali rječnik je, kako vidimo, sve crnji, poruke sve defenzivnije, bora na čelu sve dublja. 

   Ne može se, naravno, reći da predsjednik Vlade nije smrknut s razlogom. Ova ekonomija je naprosto crkla i ne zarađuje. Iscijeđeno je sve što se dalo iscijediti. Idemo u petu godinu krize. Ako dogodine i bude rasta, bit će to nešto neznatno, a nama bi trebalo najmanje pet posto. 

   Mogli bismo, dakle, sto posto razumjeti Milanovića. Da je on neki obični tip, netko normalno bistar tko vidi da ovo ništa ne valja pa je nezadovoljan. Da je on jedan od nas. 

  Treba, doduše, zaista cijeniti to što je iskren i što se ne pravi da je u gospodarskim pitanjima pametniji nego što jest. Lijepe su to i poželjne osobine. No, opet… što ćemo s premijerom koji ne zna što bi s nama i koji ne umije drugo nego se uzdati da će eventualno proviđenje spasiti državu od ovog polaganog umiranja? 

   Uostalom, kad se sve zbroji, možda mi ni ne trebamo biti samostalna država kad 20 godina ne znamo kako se državom upravlja. Pa ova dva posljednja desetljeća sami krojimo i šivamo, a opet nikako na zelenu granu, sve do danas i do ovog depresivnog Milanovića koji samo sliježe ramenima. 

   Prije je Hrvatima bio kriv Beograd koji je navodno usisao sve pare, Slovenci koji su se svuda progurali prije nas i nerazvijeni krajevi koji su muzli naše zlatne turističke devize da bi sami mogli ležati i izigravati nedužne žrtve. Da nije bilo tih pijavica, navodno bi Hrvatska još tko zna kada bila bogatija i uređenija nego Švicarska. 

   Međutim tko nam je sada kriv? Kad su baš »naši«, naši vlastiti, prvo sve raščupali i razvukli pod firmom privatizacije i razlaza s mrskim socijalizmom. Onda došli drugi »naši«, na čelu s ovim kojemu sada sudi Turudić, i pokrali što god se dalo staviti u džepove, aktentaške i na strane račune. 

  Pa kod nas je bez prekida nekakvo izvanredno stanje. I tako smo sada došli dotle da smo – u odnosu na vrijeme prije Domovinskog rata, kako kaže HDZ-ovac Marić – natukli višak od pola milijuna penzionera i manjak od pola milijuna zaposlenih. Sami smo sebi zavrnuli vratom. I sada imamo Milanovića koji više ne zna što bi, i sa strane Karamarka koji zna još sto puta manje. 

   I zašto onda ne bismo jednostavno iskoristili to što je ta naša ogromna delegacija u Kataru i ponudili tim emirima i šeicima da kupe kompletnu Hrvatsku, a ne samo LNG. Neka, brate, uzmu to što je ostalo i nas četiri milijuna duša, pa neka vladaju. Kad mi sami, potpuno dokazano, ne znamo.