Mali Miho ima devet godina i samo jednu “manu” – on ne zna da postoji zlo. Štoviše, on ne razumije o čemu mu to pričaju roditelji kada ga uče da ne otvara ulazna vrata bez provjere, čak ni onda kad mu glas s druge strane kaže – “mama je”. On ne razumije zašto bi ga netko uopće varao, baš kao što mu nije jasno zbog čega ga onaj jedan dječak, onaj veći i jači, preko školskog odmora gnjavi i maltretira.

On ga gnjavi, on mu vraća dobrim. Drugačije ne zna. Jer, on nema jednog najboljeg prijatelja, već veli kako su mu svi u razredu, baš svi, prijatelji. I nije mu to savjetovao neki stručnjak za PR zato što Miho pretendira biti predsjednik države, već Miho to uistinu misli. A dok mu se roditelji, s pravom, brinu da će mu za života biti samo teško, on ih razuvjerava osmijehom. Zapravo, nije mu uopće jasno zbog čega se to oni brinu.

Gospođa Marija prevalila je 70-tu. Bivstvovanje po liječničkim ordinacijama za nju je postalo više od hobija. Ništa joj nije teško, čak donekle ima i razumijevanja za sve te razvaline zdrastvenoga sustava. Ali, još je mogu iznenaditi neke druge stvari. Priča kako je, nema koji dan, u hodniku pred ordinacijom sjedila do gospođe svojih godine koja je bila posve sluđena činjenicom da će se, zbog nekog kvarnog medicinskog aparata, njeno čekanje na pregled itekako odužiti. Gospođa je mužu rekla da će brzo kući, pa će se zabrinuti što je nema, a ona nema mobitela ni načina da se suprugu javi.

– Evo, izvolite, evo vam moj mobitel pa se javite suprugu – kazala je gospođa Marija uzrujanoj gospođi.

I bi tako. No, ono što je neobično u cijeloj toj priči jest golema zahvalnost kojom je bila obasuta, a još više golemo iznenađenje što se netko sam nudi da pomogne ne vodeći računa o trošku i ta dva, tri potrošena impulsa.

“U srijedu 7. studenoga 2012. u poslijepodnevnim satima Ljerku S. M. (36) nožem je ubio bivši suprug Petar M. (46) u stanu u stambenoj zgradi u Strossmayerovoj ulici u Osijeku. Susjedi nisu reagirali, iako su čuli vriskove i buku. Ovako je pisalo na stranicama crne kronike.” Naoko, samo još jedna vijest i ništa drugo. Barbara Matejčić, Novinarka s velikim N, nije mislila tako. Otišla je put Osijeka.

“Uputili smo se u Osijek kako bismo provjerili što se dogodilo. Ne u stanu gdje se dogodilo ubojstvo, istraga je ionako još u tijeku, nego u susjedstvu: jesu li čuli što se događalo; ako jesu, što su čuli; jesu li mogli znati da je njihovoj susjedi život ugrožen; jesu li uopće mogli išta čuti? Što su napravili?”

Barbara Matejčić kucala ja na tuđa vrata tražeći odgovore, makar pravog odgovora i nema na pitanje zašto smo se oglušili na tuđi vapaja, vapaj pred smrt, zašto ga nismo željeli čuti. Sva su se vrata redom otvarala. Ljudi su rado pristajali na razgovor. Svi su imali neko opravdanje. Neki su se žalili na zvučnu izolaciju, drugi su spavali, treći kazivali “kako u ovakvoj zgradi čovjek postane imuna na takve stvari”. Ljerka je zapomagala. Čuli su se vriskovi. Stanari u 16 stanova ostali su nijemi. Policiju je pozvala žena koja živi nekoliko zgrada dalje. 

Barbara Matejčić napravila je reportažu od koje čitatelja mora biti bar malo srama i na koju novinar mora biti ljubomoran. Tu nema senzacije, tu se ne ide prvoloptaški na šok i nevjericu, ali ima nakon pročitanog nemirna sna jer se pitaš što bi ja da sam bio koji kat ispod stana u kojem je zapomagala Ljerka S.M. Bi li okrenuo broj policije, bi li razbio vrata stana iz kojeg se zapomaže, bi li pojačao zvuk na televizoru i pravio se da nije ništa!? Ni na to nema poštena odgovora. Tek ti dođe da odeš vrata do i izgrliš susjeda Žaca, makar znaš da je nepopravljivi alkoholičar. Dakako, na koncu se Žacu ipak ne ide. 

Na dana kad je u novinama izišla reportaža iz Osijeka, pukla je afera s korumpiranim liječnicima. U ono sveto starinsko trojstvo što su ga činili svećenik, učitelj i doktor, više nitko ne vjeruje bez zadrške. Političarima nikad ionako vjerovali nismo.

Nepovjerenje je postalo sastavni dio našeg života, polazište od kojeg se u sve kreće čim zakoračimo nogom iz vlastita stana. I zato će malom Mihi biti itekako teško. Jer on uporno, slijepo vjeruje da su ljudi dobri, a ta je vjera tolika da je i onaj klinac koji ga maltretirao od toga odustao. Dobro je pobijedilo. Fali samo malo ljudskog vjerovanja da je i to, eto, moguće.