Međutim, neusporedivo je u Hrvatskoj, u to ne treba sumnjati, više ljudi koji sebe smatraju socijalno vrlo osjetljivima. U javnosti su njihovi apeli za ljubav prema bližnjima tradicionalno daleko zastupljeniji nego stavovi da nema besplatnog ručka i da se svatko ipak mora sam pobrinuti za svoju sreću. Među te socijalno osviještene svakako spada udruga s imenom B.a.b.e. Povodom deložacije zadarske obitelji Vukić one su priopćile da se »srame jer žive u državi bezdušnosti i nedostatka temeljnog osjećaja solidarnosti i milosrđa prema ljudima«. U pitanju su sigurno dobronamjerne žene koje su iskreno dirnule scene policijske intervencije protiv Vukića i onih koji su im došli pružiti potporu u borbi protiv deložacije. Ali, u spomenutom priopćenju nema ničeg osim ispraznog moraliziranja. Lako je sa strane deklarirati socijalnu osjetljivost, dobro zvuči i ništa ne košta. 

    No, kako bi to država morala iskazati milosrđe prema obitelji kojoj je zbog poreznih dugova i hipotekarnog kredita kuća prodana na dražbi? Da Vlada posegne u državni proračun i tu kuću otkupi od Slovenca koji ju je uredno platio? I za koliko bi se još obitelji trebalo pobrinuti na taj način? Na ta pitanja neka odgovore B.a.b.e. 

    Nadalje, što znači biti socijalno osjetljiv u, primjerice, slučaju brodogradilišta čija bi propast neosporno unesrećila brojne ljude? U petak su na Markovom trgu demonstrirali policajci tražeći od Vlade da bude socijalno osjetljiva prema njima i tražili veće otpremnine. Bunili su se, međutim, što država još uvijek gomile novca šalje u gubitaša kakav je Brodosplit. I što bi sad bilo socijalno osjetljivo, izaći u susret policajcima ili radnicima u škveru? Za sve potrebite u Hrvatskoj novca, naravno, nema niti će ga uskoro biti. 

    A grijanje? Izoštrena socijalna osjetljivost nalaže otpor poskupljenju za četrdesetak posto. No, koja je alternativa? Nastavak nerentabilnog poslovanja HEP-a koji će onda država morati sanirati, pa će još manje proračunskog novca preostati za socijalu? Pritom se na umu mora imati činjenicu da često isti ljudi pozivaju Vladu da bude socijalna i protive se povećanju poreza ili uvođenju novih, a temeljem čega je jedino moguće financirati opsežne socijalne programe. Dakle, paradiranje socijalnom osjetljivošću u današnjim se uvjetima uglavnom svodi na neodgovorne demagoške fantazije. Dakako kurentne na političkom tržištu.