Hrvatska pruža punu potporu dijalogu Prištine i Beograda i spremna je pomoći kao objektivni posrednik ako uživa povjerenje jedne i druge strane, ali se neće nametati – tako je Hina prenijela izjavu Zorana Milanovića sa zagrebačke konferencije za novinare koju je u utorak održao s premijerom Kosova Hashimom Thacijem.

Zagreb kao »objektivni posrednik« između Beograda i Prištine? Zvuči senzacionalno. No koliko je realno? I što uopće znači – »objektivni posrednik«? 

Reakcije na Milanovićevu izjavu škrte su i uglavnom iznuđene. U Srbiji uopće nije zabilježena, a u Hrvatskoj je političari spominju tek ako ih se pita. Predsjednik Republike upadljivo općenit: »Premijer je izrazio ono što je hrvatska državna politika.

S jedne strane, priznali smo neovisnost Kosova i želimo mu punu afirmaciju i uspjeh, a s druge, želimo najbolje moguće odnose sa susjedima, sa Srbijom. Ako u tome možemo i aktivno pomoći, mislim da je to vrlo dobar potez i vrlo dobra stvar«, odgovorio je na molbu da komentira Milanovićevu ponudu. No na potpitanje ima li konkretnih razgovora, odrezao je da »o tome ne može govoriti«. 

Ne može, jer mu nije jasno što Milanović zapravo nudi. Ne postoji nikakva usuglašena hrvatska inicijativa o posredovanju između Srbije i Kosova, pa se o tome ne razgovara ni s predstavnicima Srbije, Kosova i EU.

Milorad Pupovac, dobro obaviješteni predsjednik saborskoga Odbora za vanjsku politiku, u srijedu je za naš list Milanovićevu izjavu pozdravio, no uz znakovit komentar – »neovisno o tome je li riječ o ideji ili eventualno pripremljenoj aktivnosti«.

Ni Pupovac o tome ne zna ništa. Naglašava kako prijedlog »pretpostavlja kompleksnu diplomatsku aktivnost«, te da je »stvar razgovora premijera Milanovića i Dačića, predsjednika Josipovića i Nikolića, te međunarodnih aktera«. 

   Iz citiranih je objašnjenja jasno da Milanovićeva ponuda nije više od dobronamjerne, ali nedorađene i nerealne ambicije. Štoviše, izrečena ovako nepripremljeno, ona izgleda kao da premijer zamjenjuje osobne dobre želje sa stvarnim mogućnostima predsjednika hrvatske vlade. Jer, kako bi to Hrvatska mogla pomoći u ovome kolektivnom hodu po jajima, što ga Dačić i Thaci upravo otpočinju pod budnim, ali ponešto zbunjenim nadzorom EU? 

  Pomoći »objektivnim posredništvom«? Što bi to uopće značilo? Hrvatska je Kosovo priznala – u očima Srbije time je vlastitu objektivnost unaprijed diskreditirala, u očima Kosova unaprijed i zauvijek potvrdila.

Čak ni EU samu sebe trenutno ne doživljava kao posrednika; više tek kao neutralni prostor za pokušaj »razgovora o razgovorima«. Jer ni razgovori nisu još počeli: Srbija ne može odlučiti o čemu, zapravo, želi razgovarati.

U neizvjesnosti spletenoj od nervoze Beograda i nepovjerenja Prištine, nuditi iz Zagreba »objektivno posredništvo« ne čini se osobito korisnim. Osim da se razotkriju dva pitanja: prvo, smatra li Srbija Hrvatsku dijelom problema ili dijelom rješenja, te drugo, jesu li hrvatski političari dorasli ulozi europskih spasitelja za utopljenike u živome blatu te famozne »regije«.