Opet je izabran Obama, Romney nije uspio, sutra će se sve zaboraviti, ali nama ne bi škodilo da još koji trenutak ostanemo na temi američkih izbora, i to iz jednog kulturološkog razloga. 

   Na primjeru ovog predsjedničkog finala, u kojem se pobjednik demokrat i gubitnik republikanac opraštaju od biračkog tijela i zaključuju izbore, možemo, naime, lijepo vidjeti koliko se drukčije nego kod nas u SAD-u shvaća pojam natjecanja, takmičenja iliti nadmetanja. 

   A onda bismo mi ovdje u Hrvatskoj – gdje se konkurencija u pravilu doživljava kao smrtni neprijatelj – od Amerikanaca mogli nešto o svemu tome i naučiti. 

   Vratimo se zato na klimaks izbora u kojem broj elektorskih glasova objavljuje trijumf Baracka Obame i u kojem se manje uspješni kandidat Mitt Romney mora obratiti javnosti. Ovako je to bilo kod njih: 

   – Upravo sam nazvao Obamu da mu čestitam na pobjedi. Čestitke zaslužuju i svi koji su ga podržavali kao i tim zadužen za njegovu kampanju – rekao je Romney, izravno upućujući dobre želje svim Obaminim simpatizerima.

   – Ja sam silno želio pobijediti kako bih mogao povesti SAD u drugom smjeru, ali nacija je izabrala drugog vođu. Zato se Ann i ja sada združujemo s vama u molitvi za njega i za ovu divnu zemlju – poručio je Romney svim svojim pristalicama iz republikanskog stožera u Bostonu. 

  Tko god je pratio predsjedničku kampanju u SAD-u, taj zna da ona nije bila nježna. Obama i Romney borili su se do posljednjeg daha, svakim argumentom koji su uspjeli iskopati i svakim efektom kojega su se njihovi savjetnici uspjeli dosjetiti. 

   Sve vještine zapadnjačkog političkog marketinga upotrijebljene su s obje strane i na to su se spiskale dvije milijarde dolara. Frcnula je žaoka, pa i poneki udarac ispod pojasa. Kandidati su hvalili svoju robu, a tuđoj nalazili velike mane. 

   U zrelom društvu tako se ljudi nadmeću u politici, u biznisu i u sportu, ljudi koji žele neki posao, neki položaj, neki naslov, neku počast ili neku odgovornost. 

   Ali kad je jednom odlučeno tko je najbolji, red nalaže da se strasti stišaju. Tada gubitnici pružaju ruku pobjedniku, a pobjednik odaje priznanje onima koje je ostavio iza sebe. To se ne radi hladno i pro forme, nego srdačno i s poštovanjem. Obama je čestitao Romneyu na »srčanoj kampanji«. Najkraće ime za takvo ponašanje je »kultura«. 

  Natjecanje, naime, nije rat. Konkurenta nemaš razloga mrziti. Tuđa pobjeda nije tvoja smrt. Nadmetanja služe da se nađu najbolji, da se poredamo po nekom kriteriju, da se pokaže dobar smjer i nagradi poželjna kvaliteta. Ukratko, da se plete mreža poželjnih društvenih vrijednosti. 

   Ali kod nas uglavnom vladaju druga pravila, pravila paleolitske pećine. Za momčad koja je na utakmici popila tri gola piše se da su ih »zgazili«. Niti Milanović 2007. čestita HDZ-u, niti Jadranka Kosor 2011. čestita Milanoviću. Pobjednika se sumnjiči, podmeću mu se klipovi, a poražene ponižava. Na konkurenciju se huče, fućka i pljuje. Oni koji izgube, opsuju sebi u bradu i tresnu vratima. 

   To je to što ovdje treba učiti da se ne radi. Ako ne želimo da nam društvo zauvijek izgleda kao bojno polje.