Promet od trgovine na malo i dalje pada što nije čudo obzirom da polovica hrvatskih građana nema posla, a kako stvari stoje, šanse da ga u skoro vrijeme nađu nisu velike. Nema, naime, ni javnih, a kamoli privatnih investicija, a Hrvatska narodna banka objavila je zabrinjavajući podatak prema kojem su se u rujnu privatne tvrtke prema bankama razdužile za daljnjih dvije milijarde kuna.

Taj je podatak prošao gotovo nezapaženo, no nezapažen nije prošao i odljev kapitala iz ovdašnjih banaka prema njihovim zapadnim sjedištima jer štednja građana raste, ali kreditiranje pada, novac se, kažu bankari, nema u što plasirati, no oni sami demotiviraju poduzetnički duh prevelikom dozom skepse i previsokim kamatama. Potrošnja građana je iscrpljena i novim porezima, poskupljenjima i nametima, a za iduću godinu planira se još jedan porez koji će opteretiti srednji sloj, onaj na imovinu, s tim da se u nju ubrajaju samo nekretnine, dok bankarsku štednju nitko ne dira.

Oporezovat će se i one nekretnine i stanovi u kojima ljudi žive, doduše po nešto nižoj stopi, ali se očekuje da će novo opterećenje i dalje biti više od onog po osnovi komunalne naknade. Oni zaista bogati, koji raspolažu luksuznim stanovima, vilama i drugim oblicima vrijednih nekretnina, i taj će porez lakše platiti, ali će ga teško izdržati građani kojima je nekretnina, dakle ulaganje u ciglu i beton, u krov nad glavom, jedina imovina i jedina životna ušteđevina.

Da ne bude zabune, oni koji imaju više, moraju više i platiti, no kada se oporezivanje već provodi, zašto se to onda čini selektivno, zašto se zaobilaze depoziti u bankama, gdje zapravo leži najveće bogatstvo i zašto se naprosto kao u Francuskoj ne uvede takozvani porez na bogatstvo koji bi obuhvatio sve oblike imovine, te onda u toj sveobuhvatnosti ustanovili neki razredi prema kojima bi oni koji u totalu imaju više zaista više i platili.

Većina europskih zemalja oporezuje nekretnine, ali oporezuje i kamate na bankarsku štednju, ako već glavnica ostaje netaknuta. Kada se kod nas spomenuo porez na kamate, bankarski lobi odmah se digao, a jedan od argumenata je da se tako nešto ne može provesti bez opće porezne reforme. Naravno da to stoji, ali zašto se onda porez na nekretnine provodi samostalno. Zašto se ne oporezuje ili sve ili ništa jer će se ovako obiteljske nekretnine rasprodavati, a viškovi likvidnosti opet preliti u banke. Na teorijskoj razini oporezovati nekretnine i štednju, odnosno kamate na štednju, nije isto. Jer, nekretnine su ipak imobilizirani viškovi dok se bankarska štednja tretira kao likvidna imovina koju banke mogu od onih koji raspolažu viškovima transferirati prema deficitarnim sektorima, za vlastito, ali i opće dobro.

Tako bi to trebalo biti i tako to jest tamo gdje transmisijski mehanizmi funkcioniraju, međutim kod nas banke plivaju u depozitima građana, HNB im još i oslobađa dodatnu likvidnost, ali umjesto da novci završavaju u poduzetničkim projektima, nagomilane viškove likvidnosti bankari pohranjuju na račune u inozemstvu. Pa, gdje ćeš jači dokaz da monetarna transmisija ne djeluje kako bi trebala, a upravo taj argument porezniku otvara prostor da obuhvati i taj oblik imovine i »ishendla« tu opću poreznu reformu do kraja. Kreću, međutim, i narodne obveznice pa država možda računa da će bankarima dovoljno opterećenje biti to što će im konkurencija postati ona sama.

No, tako će građane dodatno preorijentirati prema državnom dugu, pa će oni postati njegovi višestruki imatelji, i kroz mirovinske fondove, i kroz samu bankarsku štednju koja opet završava u kreditima državi, a sada i kroz individualna ulaganja. Svaki investicijski put vodit će ravno prema državi.