– Objasni ti meni, trafikant: koji je vrag našim medijima? 

    – Nije to baš jednostavno pitanje. Možda je Asmodej, možda je Astarot, a moglo bi bit da je i Azazel… 

    – Nisam tražio da mi nabrajaš đavle po abecedi! 

    – A znaš kako je s vragovima: sami se od sebe nabrajaju… Dobro, idemo onda napreskok: može bit da je Zabulon, a može bit da je i Lucifer. A ne bi me začudilo ni da im je Mamon. Ili čak Belzebub… 

    – Trafikant, odnijeli te svi đavli koje nabrojiš, ako se ovog časa ne zaustaviš! Ne trebaš ti meni sad recitirat sastav reprezentacije Pakla u zamjenu za to što ne znaš – a očigledno pojma nemaš – koji je vrag našim medijima. Kao što ni ja ne znam koji me je vrag tjerao da to baš tebe pitam. 

    – Mene zanima koji te je vrag natantao da ga uopće spominješ na dan Svih svetih. 

    – Pa upravo su me Svi sveti… 

    – … nagovorili da spominješ ime vražje? A da se ti, prijatelju, javiš najbližem ovlaštenom egzorcistu? 

    – Ne trebam ja egzorcista nego hrvatski mediji koji na dan Svih svetih vrijeđaju osjećaje većinskog katoličkog pučanstva objavljujući priču o ženi koja je rodila vraga! 

    – Rodila vraga? 

    – Da, u Kolumbiji. Eno ti priče na vrag će ga znati koliko naših portala! A sutra će, vjerojatno, dospjet i u sve novine. Uglavnom, žena tvrdi da njen sin, iako nije napunio ni mjesec dana, već hoda, skriva se po kući, proizvodi sablasne zvukove i – oslobodi me, Bože – riga vatru. 

    – U ime Oca i Sina i Duha Svetoga… Pa čime ga doji? Tabaskom? 

    – Ne rugaj se s vragom, trafikant! Kaže sirota majka da joj je đavlije čedo već spalilo kauč i nešto odjeće… 

    – Igrajući se šibicama ili podrigujući? 

    – Ispaljujući gluposti ravne ovim tvojima! Šta misliš: da je ženi lako?! Još su joj i susjedi nekoliko puta zasuli kuću kamenjem, ne bi li istjerali antikrista. 

    – Eto šta su ti praktični vjernici… 

    – Umukni, praktični nevjerniče! Znaš da mene malo zbunjuje ta priča iz Kolumbije… 

    – Šta te zbunjuje? 

    – Pa to što je klinjo zapalio kauč. Jer djeca opsjednuta zlim duhovima obično pišaju u krevet. 

    – Otkud ti to? 

    – Pročitao u blagdanskom dvobroju hrvatskog dnevnog lista u vlasništvu austrijske Privatne katoličke medijske zaklade. U intervjuu s fra Smiljanom Draganom Kožulom, voditeljem Pokreta krunice za obraćenje i mir. 

    – A ne smeta ti njegov tajming: uoči Svih svetih govorit o zlim duhovima… 

    – Ma, on je to govorio zbog Noći vještica. Kaže da rezbarenje bundeva i maskiranje u vještice nije bezazleni folklor nego opasna rabota. Priča kako mu dođu roditelji i žale se da im je dijete počelo mokrit u krevet. 

    – Šta je on pedijatar? 

    – Nije pedijatar, nije ni urolog, ali zna koja je ura. On roditeljima kaže da su klinci sigurno sudjelovali u zazivanju duhova. 

    – Tako mala djeca?! 

    – Baš tako se snebivao i novinar Večernjaka. A fra Smiljan Kožul na to, blažen u svome sveznanju, odgovara: »Da! Djeca se boje mraka da bi otišla u zahod i pomokre se u krevet. Ne kaže se uzalud: ‘Tko s vragom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju!’« 

    – Dobro da nije upotrijebio poslovicu: »Tko sa djecom spava, popišan se budi!« 

    – Pravit ću se da sam prečuo tvoju podmuklu aluziju na nemile događaje koji opterećuju savjest Crkve. 

    – Uopće nisam na to mislio. Fakat mi nije jasno šta mu znači to sa sađenjem tikava i vragom: da su sva djeca koja se boje mraka zazivala duhove i slavila Halloween? I šta sve to skupa znači: da se u listu Privatne katoličke medijske zaklade može bajat koješta? 

    – Nije to koješta. Već ti i sam naslov intervjua dovoljno govori: »Ne javlja vam se baka s onog svijeta, to su zli duhovi!« 

    – Šta je i u baku ušao vrag? 

    – Fra Smiljan kaže: »Ako je duša koja se zaziva pravedna, pa čak i ako je bila grješna, ona se ne javlja. To se redovito javljaju zli duhovi, koji mogu čak imitirati glas osobe koju se zaziva. No, to nikada nije osoba koju se zaziva.« 

    – Nego se umjesto bake javio vragolasti djed? 

    – Baš si banalan! Za tebe uopće ne postoji duhovna stvarnost… 

    – Kakva je to duhovna stvarnost u kojoj su svi duhovi zli? Gdje su dobri dusi? 

    – Da si čitao Sveto pismo, kad već nisi čitao intervju s fra Smiljanom, znao bi da su duše pravednika u Božjim rukama i da njih nitko ne može dotaknuti. 

    – A ako ih ipak dotakne, onda ga fra Smiljan u Božje ime lupi po prstima? 

    – Ne lupi ga, nego se pomoli za njega, da ga Gospodin oslobodi od noćnih mora i sličnih nevolja. 

    – I onda mu se više ne javlja baka? 

    – Ako mu se i dalje javlja, onda je potreban egzorcistički tretman, ali samo kod ovlaštenih osoba. Jer ima i nekih vjernika koji sami mole molitve za istjerivanje zloduha i još se hvale kako im to fino ide od ruke. 

    – Super! Eto nam se i egzorcizam demokratizirao. 

    – Bogami nije. Fra Smiljan tvrdi da je to nedopustivo, da je to zloporaba. 

    – Pa nismo valjda došli dotle da Crkva vjernicima zabranjuje molitvu? 

    – Ne huli, trafikant! Svakom je vjerniku dopušteno da Gospodina moli da konkretnu osobu oslobodi od utjecaja Zloga, ali – sve ti to fino objašnjava fra Smiljan – u Isusovo ime, u ime Crkve i svetaca zapovijedati zlim duhovima da nekoga napuste, to smije samo svećenik koji ima izričitu dozvolu svoga biskupa za takvu molitvu. 

    – A šta ako zli dusi poslušaju zapovijed običnog vjernika? Zar to nije dokaz snage njegove iskrene vjere i tom vjerom osnažene egzorcističke molitve? Ili će to Crkva protumačiti kao dokaz da je i u najiskrenijeg vjernika ušao Nečastivi? 

    – Slušaj, trafikant: goni se k vragu s tim svojim đavlijim pitanjima! 

    – Hoću, ali pod uvjetom da se ne moliš za mene. Samo mi još fali da te taj tvoj fra Smiljan optuži da si, istjerujući moga vraga, zlorabio vjeru.