Novi porez na imovinu – kako poručuje premijer Zoran Milanović – ne smije ugroziti srednji sloj koji je, po njemu, okosnica tržišnog gospodarstva. Dirljiva je, zaista dirljiva, premijerova briga za hrvatsku srednju klasu – koju Milanović ideološki neutralno naziva srednjim slojem – ali problem je u tome što nijedna hrvatska vlada od rata naovamo srednju klasu nije opustošila kao Milanovićeva, niti je ijedna druga klasa u Hrvatskoj platila toliku cijenu krize kao srednja klasa. 

   Vladina politika spašavanja državnog proračuna i gospodarstva temelji se jedino i isključivo na poreznom, financijskom i svakom drugom guljenju srednje klase – učitelja, profesora, znanstvenika i drugih visokoobrazovanih skupina, kao i sitnih poduzetnika i obrtnika. Dakle upravo onih koji bi zbog svoje kreativnosti i društvene mobilnosti trebali predstavljati prvu brigu i okosnicu svake lijevo-liberalne vlade. 

   Ali ne i Milanovićeve. 

   Dok nižu klasu i umirovljenike ipak štiti kakav-takav sustav socijalne pomoći i redovite isplate mirovina, a hrvatsku plutokraciju kriza uopće ne dotiče (plaće od 10 tisuća i 200 tisuća kuna u Hrvatskoj se oporezuju po istoj poreznoj stopi!), Milanovićev »srednji sloj« – unatoč premijerovoj brizi – ubrzano nestaje. 

   Svaka vlada primorana je po dolasku na vlast u određenoj mjeri odstupiti od predizbornih obećanja. U posebno osjetljivoj poziciji danas su vlade sa socijaldemokratskim predznakom – u Europi ih je svega nekoliko – koje su prisiljene provoditi doktrinu štednje i bolnih rezova, koja je zapravo program europske desnice. I vlada Ivice Račana brzopotezno je pokleknula pred neoliberalnim mantrama o smanjenju radničkih prava i povećanju konkurentnosti, uz obaveznu privatizaciju nacionalnog bogatstva, osobito banaka i naftne industrije. 

  No Milanovićeva vlada ipak je poseban slučaj. U nijedne vlade od stjecanja neovisnosti do danas raskorak između predizbornih obećanja i onoga što čini na vlasti nije toliki kao kod aktualne hrvatske vlade. Nijedna druga vlada u Hrvatskoj nije donijela toliko mjera protiv svoje socijalne, pa i biračke baze, kao Milanovićeva; nijedna nije iskazala toliko snishodljivosti prema velekapitalu i netrpeljivosti prema interesima većine.

Vjerojatno nijedan hrvatski premijer nije tako slijepo vjerovao u slobodno tržište i njegovu »nevidljivu ruku« kao ovaj. Prepuštanjem riječkog Trećeg maja toj »nevidljivoj ruci« koja najveći riječki škver, a time i »crvenu« Rijeku, vodi u propast, Milanovićeva vlada zatvara povijesni krug. Hrvatska socijaldemokracija već je iznevjerila radničku klasu, prepustivši je devedesetih Tuđmanovim tajkunima, da bi danas okrenula leđa i srednjoj klasi.