– Šefe, imamo izvješće!, svijetlio je M. oduševljenjem s vrata sobe predsjednika stranke trudeći se da izgleda kao da nije skužio da je u sobu upao bez kucanja.

T. je bio nagnut nad šarenim novinskim stranicama i vrtio je glavom. Loš trenutak za upadanje bez kucanja. Ali, kvragu, moglo je biti i gorih…

– Dobro, jesi ti normalan?, pitao je tiho T. podignuvši glavu taman toliko da M. može vidjeti bijesan pogled.

– Oprosti, šefe, malo sam se zanio. A znaš i da nama specijalcima slabije ide kucanje na vrata, ha-ha…

– Konjino jedna, kakva vrata! Šta ti je to u ruci!

M. je na trenutak zbunjeno buljio u svoj iPhone. Peticu. Taman je pomislio da bi mogao šefu objasniti kako je uređaj sjajan i kako je Siri napredovala od prošle verzije, ali, srećom, na jeziku nije bio prebrz. Pognuo je glavu i samo rekao: Sori, šefe.

Odlazeći prema tajnici i žvrljajući na papir nekoliko bilješki, opet je mislio kako je T., možda, ipak ponekad paranoičan. A s druge strane, čovjek je toliko dugo bio u Službi, da mu možda valja vjerovati, mislio je dok je s nelagodom gledao kako njegov iPhone 5 nestaje u tajničinoj ladici.

– Riješeno, šefe, kazao je M., opet s vrata, ovaj put u ruci držeći komad papira.

– Dobro, M., koliko puta ti ja moram ponoviti… počeo je T., a M. se očajnički trudio da ne zakoluta očima.

– To je savršeni uređaj za praćenje, taj tvoj iPhone i sva ta nova čuda. Lokacije, poruke, razgovori – sve to netko može dobiti bez muke. A koliko sam ti samo puta rekao što je njegov najveći problem? Ha?!

– Baterija, šefe…

– Da! Baterija!, vikao je T. i zatim teatralno otvorio ladicu svog stola i izvadio Nokiju 3310. S jednom rukom. U drugoj je imao bateriju svog mobitela.

– I tko me sad može prisluškivati, M.? Ha? A kako ćeš ti izvaditi bateriju iz tog tvog metroseksualnog sranja, ha?!

– Nikako, šefe. Ali… Ipak je to korisno nekad. Znate, internet, aplikacije…

– Nemoj da te ja apliciram! I reci ti meni, koja je igrica bolja od Zmije?!

– Nijedna, šefe, uzdahnuo je M., shvaćajući da je daljnja rasprava uzaludna.

– Kako misliš da ih imamo, vratio se na konačno na stvar T.

– Dobili smo podatke. Crno na bijelo, kao što ste tražili.

T. se lagano nasmiješio i pogledao kolegu pravo u oči:

– Prije njih?

– Naravno, šefe, opet prije njih.

Dva druga su se zadovoljno klimala glavom. Ta nesposobna bagra na vlasti nikad ih neće sustići u brzini dobivanja podatka. Nikad!

– Super. Ovaj Watergate se već malo ofucao, umjesto da lupaju po vlasti, novine mlate jedna po drugoj… E kad ih sad kresnemo ovim… Koliko je ozbiljno ovaj put, ‘oće li letit’ ostavke?

– Pa…, M. se počeo meškoljiti, dosta ozbiljno, čini mi se.

– Imaš li cijelo izvješće?

– Komplet. Sve do Ruže…

– I ona je unutra?!, T. je izgledao doista iznenađeno.

– Da, ali najmanje od svih. Stvarno marginalno. Skoro da ih i nema…

– Dobro, Ruža je naša, nećemo nju petljat. Ima li komunjara?

– Ih, da jel’ ima. Nije ih dugo toliko bilo.

– To! Trljao je ruke T. i počeo šetati po sobi.

M. se još više meškoljio. Učinilo mu se da bi mu mogla početi pulsirati žila iznad oka, što se događa samo kad je izrazito nervozan. Nije mu bilo točno jasno u čemu je problem, ali imao je gadan osjećaj da je ovaj razgovor krenuo u krivom smjeru.

– A Milanović? Onaj prevrtljivi Josipović?, sipao je pitanja T., dok su mu oči nestrpljivo sijevale. Jedva se suzdržavao da odmah ne nazove svoje ljude u Novini i kaže im da ima obećani nastavak. Ili da ipak sazove tiskovnu konferenciju? Ma ne, bolje da ide prvo na Novinu, tamo ne postavljaju pitanja.

– Obojica. I to više nego dosad. Rastu, zabrinuto je kazao M.

T. nije bio zabrinut. Više trijumfalan.

– Jes! Razbahatili se dečki, ha? Igrali bi se špijunčića, malo, ha? E sad ću vas razvalit do kraja, majke mi, jebali vas i grizli i vuk i bijeli medo, vikao je T. stiskajući šake i mašući prema plafonu.

– Što još piše, M., što si zašutio, daj da čujem što su radili!, kazivao je svom pomoćniku kojem se krv lagano povlačila iz lica.

– Pa ni meni to nije jasno. Ništa nisu radili, a…

– Kako misliš, ništa nisu radili? Zar su poludili u Službi?! Kakvo je to izvješće?

– Pa… redovno.

– M., nemoj me zajebavat’, ovi ih prisluškuju i smjenjuju, a oni mi šalju redovno izvješće?!

– Šefe, ovaj… Nisu to napisali naši.

– Nego tko, zaboga?

M. je pružio šefu komad papira koji je dotad stiskao u ruci.

Na vrhu je stajalo “Crobarometar: SDP 29, HDZ 19 posto”.