– Šta se dereš, trafikant? 

  – Ne derem se nego pjevam. 

  – Kako se ne dereš… Samo što ne popucaju stakla na trafici od tvog urlanja. 

  – A gdje si ti čuo da se ganga pjeva sotto voce?! 

  – Nisam u životu čuo da se ta ganga, kako ti kažeš, pjeva na trafici. 

  – Ako se pjeva u Kući svjetskih kultura u Parizu, zašto se ne bi pjevala i na trafici? 

  – Šta se pjeva u Parizu? 

  – Naša ganga. Jedan od naših najglasnijih priloga UNESCO-ovoj Reprezentativnoj listi nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. 

  – Ma daj, tko će to tamo slušat… 

  – Ako u Parizu nema publike za world-music, gdje će je bit?! Nije problem u tome tko će slušat, nego tko će pjevat gangu. 

  – Šta se tuku Mireille Mathieu i Zaz koja će od njih dvije zagangat? Ili su se pošibali klinci iz Les Petits chanteurs de Sainte-Croix de Neuilly s ekipom iz Choeur d’Adultes kome će pripast ta čast? 

  – Nitko se još nije pošibao, ali bi moglo bit svašta. Između Imoćana i Hercegovaca. 

  – Kako to misliš? 

  – Onako kao što si čuo: Oj kulturo, jebem li ti dane, / oćeš gangu, nećeš Imoćane… 

  – Molim te, trafikant, nemoj urlat ili, kako ti kažeš, pjevat! Ako ćeš mi objasnit o čemu se radi, učini to – ako ikako može – bez deseteračkih ispada. 

  – Radi se, kao što ti je u gangi naviješteno, o Danima hrvatske kulture u Francuskoj. I radi se o tome da će u Parizu nastupit gangaši iz Hercegovine, a ne iz Imotske krajine, što ti je također jasno opjevano i otpjevano u gangi. A najviše se radi o tome da su Imoćani ispalili na živce kad su to doznali. 

  – Bolje na živce nego na glasnice… 

  – A je li? Onda slušaj još jednu: Oće l’ ikad saznat Vrancuzići / da su gangu dali Runovići… 

  – Nemoj, trafikant, ispalit ću na uši! 

  – Slobodno ispali pa ćemo zapjevat u duetu: Moj kolega misli da je skrika / naša ganga – biser world-musica… 

  – Trafikant, nismo u Parizu! Hoćeš li mi napokon ispričat zašto su Imoćani ispalili? 

  – A kako neće ispalit?! Evo slušaj šta kaže Branko Šućur, renomirani pjevač gange iz Podbablja Gornjeg: »Nitko ni mene ni moje kolege gangaše, a – fala Bogu – među najboljima smo u Imotskoj krajini, nije zvao ni konzultirao o tom skupu. Čujem da nas tamo zastupaju kolege iz susjedne Hercegovine. Jest, to je naš narod, ali, brate, lošije pivaju gangu od nas uduplo. I zato se pitamo tko je prijavio Hercegovce da predstavljaju Imotsku krajinu i našu gangu u Parizu.« A slušaj i Borisa Kukulja iz gangaške udruge Vinjani: »Stvarno ne znam tko to ide u Pariz pod firmom Imotske krajine. Ako je netko tražio pjevače iz Imotske krajine, sigurno nas ne bi smio mimoići.« Sve ti to piše u Slobodnoj Dalmaciji pod šok-tuga-nevjerica naslovom »Imotsku gangu u Parizu pjevat će – Hercegovci!?« 

  – Koliko se ja razumijem u taj vaš world-music, ganga nije samo imotska. 

  – Otiđi pa im to kaži, a ja te za nagradu vodim na tripice u oštariju kod Madunića u Cisti Provo. Ili ako ti je uhu milije: Ja trafikant u Novome listu / na tripice vodim te u Cistu… 

  – Gdje ti je ta cista? Na bubrezima? 

  – E vidiš, to gdje je Cista – to ti je veliko literarno pitanje. Pjesma kaže: »Ja u Cistu, Cista na Lovreću, / sve obaša, Ciste nisan naša.« 

  – Ma po čemu je to, molim te, literarno pitanje? 

  – Po tome što se njime bavi velika svjetska literatura. Jesi čitao Jerofejeva, »Moskva – Petuški«? E, u toj knjizi čovjek koji je čitav život proveo u Moskvi ima najbolju namjeru da napokon vidi gdje je tajKremlj, ali kad god krene prema Kremlju, putem se zapije i nikad ga ne ugleda… Isto k’o i sa Cistom u gangi. 

  – U ovom slučaju pitanje ostaje i kad pronađeš ono što si tražio. Slušaj: »Ja u Cistu, Cista na Lovreću, / ja na Lovreć, mala kaže – neću.« I na tu su temu napisane knjige i knjige… 

  – Ne pilaj, trafikant! Nisu se Imoćani razljutili zbog literarnog nego zbog načelnog pitanja: zašto na Danima hrvatske kulture u Parizu umjesto Imoćana nastupaju Hercegovci? Uostalom, ako se u Francuskoj predstavlja Republika Hrvatska, zar nije normalnije da u Pariz idu gangaši iz Hrvatske, a ne iz Bosne i Hercegovine? 

  – Republika Hrvatska nema takvih graničnih problema kad je u pitanju kultura. Kao što kaže etnomuzikolog i jedan od selektora pjevača za pariški koncert Joško Ćaleta: »Zar ćemo se i u pjevanju dijeliti?« 

  – A zašto onda kulturno ne riješimo problem koridora kroz Neum, dakle, kroz prostor koji je tim, kako kažeš, pjevanjem nedjeljiv? Zašto inzistiramo na zaobilaznici naših gangaških krajeva? 

  – Zato da u Hercegovini zagangaju: Neka vama Pelješke ćuprije, / vratit će se Praljak sa robije… 

  – A da to zaganga netko u Imotskom, zvučalo bi kao veleizdaja Hrvatske i podrivanje projekta kojim će se najzad ostvariti teritorijalna cjelovitost. To znači, moj trafikant, da hercegovačka i imotska ganga nisu jedno te isto. 

  – Ti bi to sad na silu dijelio. Imaš ih koliko hoćeš koje pjevaju i Hercegovci i Imoćani. Naprimjer: »Zora sviće ja iz tuđeg sela, / suva kurca, a mokri’ cipela.« Nisam siguran da bi se tu baš jagmili oko autorskih prava. Kao što sam siguran da se jednako ponose onom: »Kućo moja bagremove grede, / sve san sjeba, sjebat ću i tebe.« 

  – Dobro, te su univerzalne. Ali ima i onih kojima se zna podrijetlo i koje neće tek tako pjevat i jedni i drugi. 

  – Ja mislim da u Hercegovini nemaju zemljopisnih problema kad gangaju onu iz Dalmatinske zagore: »Ja iz Muća, ona s Prgometi, / ona luda, a ja bez pameti.« A ni u Imotskome nemaju graničnih skrupula kad pjevaju: »Pičke željan fra Tadija Beljan, / a fra Jure mandra je ki pure.« Baš ih briga što je fra Tadija službovao u Hercegovini, a ne u Runoviću. 

  – Jebote, trafikant, pa neće valjda to pjevat u Parizu? 

  – A šta bi ti da tamo pjevaju? Možda ovu prilagođenu vremenu i prostoru: Ja kršćanka, a dragi balija, / razveli se zbog Hebdo Charlieja…