Puno je zahtjeva pred eurozonom ako želi sačuvati svoju valutu: zajednička fiskalna i bankarska unija, fiskalni transferi prema slabije razvijenim područjima, ali i ciljano usmjeravanje potražnje prema proizvodima tih ekonomija, ako ih još imaju, što je uvjet koji se u zadnje vrijeme sve više spominje iz krugova osviještenijih makroekonomista čiji se angažman ne svodi samo na ponavljanje mantre o štednji. Potom je tu zajednički nadzor banaka, čemu su sada udareni nekakvi temelji (no opet se sve sporo kreće), zatim prijedlog skupnog oporezivanja, primjerice financijskih transakcija, te na koncu čak i očekivanja oko zajedničkog političkog prostora u kojem bi svi Europljani trebali izabirati jednu, zajedničku vladu.

Često se može čuti da je eurozona »too big to fail«, jer bi propast eura sada mnogima prouzročila velike gubitke: mnoge središnje banke čuvaju svoje devizne rezerve i u eurima, koji su se u godinama prije krize ipak pozicionirali kao jedna od rezervnih svjetskih valuta, uz, naravno, američki dolar koji je i dalje na tronu, no pitanje koliko i toj valuti, kao i švicarskom franku, odgovara takva povlaštena pozicija. 

  Jačanje valuta koje su alternativa euru ugrožava izvoz tih zemalja, prijeti opasnim neravnotežama, čemu je primjerice Švicarska središnja banka morala stati na kraj tako što je fiksirala tečaj franka prema euru da bi svoju valutu branila od daljnje aprecijacije. 

   Švicarci kupuju stranu i tiskaju domaću valutu, jer je inozemna potražnja za njom i dalje snažna, za razliku od inozemne potražnje za njihovom robom i uslugama, koja je ipak nagrižena dugotrajnom stagnacijom europskog ekonomskog prostora. Riskiraju tako i sami inflatorne pritiske i financijske balone, kako bi monetarnom politikom, koliko se može, poduprli konkurentnost domaćeg gospodarstva. Međutim, u slučaju da se euru nešto desi, da propadne, nagomilane zalihe postale bi više teret nego prednost. Nadalje, bankrot pojedinih država koji bi označio početak raspada eurozone prisilio bi bankarski sektor starih članica na otpis potraživanja. To se želi izbjeći i smatra se da je dobar put inzistirati na štednji po svaku cijenu.

Lakše je još uvijek udarati takt mjerama štednje, čekati da se vrati barem dio glavnice i pripadajući iznos kamata, nego odustati i priznati si da su plasmani koji su davani zemljama u visokom stadiju zaduženosti naprosto bili prerizični. Misli se dakle da su mjere štednje jedini put za održivost eurozone, no samo se dolijeva ulje na vatru, gdje prezadužene južne ekonomije inzistiranje sjevera na reformama ne vide kao ruku spasa već više kao omču oko vrata, a osjećaj je obostran. 

  Ideja zajedničke Europe tako se sve više shvaća kroz to koliko će tko dobiti ili izgubiti, umjesto da se promišlja o prednostima snažnog zajedničkog ekonomskog prostora koji može parirati u globalnim relacijama, i što je još važnije, osigurati svojim građanima blagodat države blagostanja koju je upravo Europa utjelovila i pronosila.

Štednja je naravno potrebna kao ekonomska činjenica tamo gdje ne postoji ravnoteža između prihoda i rashoda, no od štednje su bitnije investicije, i to u sektore koji bi bili sposobni nešto izvesti i stvoriti novčane viškove. A investicije ne ovise samo o uvjetima poslovanja, već i o potražnji koja se ne smije do kraja skresati jer takvo okruženje onda samo po sebi nije dovoljno izazovno da bi netko došao, i još očekivao povrat na kapital.