Nitko nije na binu izlazio kao on, a uvijek bi dolazio zadnji, kad Sale, Ptica i Fric zakuhaju stvari. I uvijek bi tek tada krenula totalna euforija. Vladao bi scenom, silnom energijom, skakanjem, raširenim rukama i nadasve glasom
I vi možete imati nekog da vam maše. Neka vaši odlasci vlakom, brodom, avionom, ne budu tužni. Za 50 njemačkih maraka mašem ljudima bez rodbine i prijatelja. Diskrecija zagarantirana.
Ovaj mali oglas objavljen je negdje u devedesetima u ČEMPRESS-u. Nije drvo, već Časopis za Ekonomiju, Muziku, Politiku, Razonodu, Erotiku, Sport i Savjete. Skraćeno ČEMPRESS. Oni upućeniji znaju da je to list s kojim je polovica Idijota (dr. Fric i Ptica) ušla u legendu novinarske profesije. U onim užasno ozbiljnim vremenima, namrgođeni Tuđmanov intelektualizam stavili su na pravo mjesto parafrazom njegovog pompoznog naslova “Usudbene povjesnice” u “Ukrudbene pojebnice”. I da ništa drugo nisu napravili bilo bi dosta.
A bilo je i začetaka ČEMPRESS biblioteke na temu samopomoći, gdje je hvale vrijedan bio naslov “Domovnica i 117 načina kako je steći”. Našlo se i šaljivih oglasa što povezuju naizgled nemoguće, rubriku usamljenih srca i nautičke opreme. Tako ispada kad “Istrijan traži Istranku s natkabinom”. Ali i ekskluzivnih, alarmantnih, potresno uznemirujućih naslova za ono vrijeme: “Viđen Srbin na Verudi”. Kao i dubokih filozofskih pitanja o bitku i boljitku: “Ima li života prije smrti?” Sa odgovorom sistema na ljubav u “Sedam sekretara SPOJ-a”.
Pravi fanovi dobro znaju povijest KUD Idijota od legende o prvoj probi u duševnoj bolnici, gdje je Dr. Fric radio kao čuvar, pa sve do onog najtužnijeg, onog što se dogodilo u nedjelju, 14. listopada, nešto malo prije ponoći. Kad su objavljivali albume kod njih nije bilo Greatest već Gratis hitsa, kad je bilo album uživo, zvali su ga uživo i umrtvo, kad je bio đir s Francijem dogodio se legendarni naslov “Istra ti materina”, najbolja lokalpatriotska parola, koju će itko ikad smisliti. “Bolje izdati ploču nego prijatelja” i “Budimo solidarni s bogatima”, poruke su shvatljive same po sebi, vječno aktualne, a opet, kao da su izašle iz usta Bob Rocka ili Grunfa u legendarnom stripu. Nije lako shvatiti enigmu oko imena benda, jesu li Idijoti doista bili toliko glupi da nisu znali kako se ta riječ piše ili su samo željeli reći da i idioti mogu biti vrlo fini i kulturni, čak i konceptualni umjetnici, što se vole družiti i dobro zajebavati.
A Tusta? U lažnoj križaljci na unutarnjim koricama albuma “Mi smo ovdje samo zbog para” pod 7 vodoravno traži se značenje kratice TUSTA. Koliko slova? Samo jedno. Odgovor nemoguće shvatiti da nije rješenja: Taj Uvijek Samo Tamani Alkohol. Uz neizrečeno izrugivanje fanovima – stvarno ste jadni ako sve to ne možete napisati u jednoj kockici križaljke.
Kud Idijoti u stvari žive u kategoriji najvećih malih bendova na svijetu. Onih što cijeli život stave u kombi, iskreno žive i vole ono što rade, piju s publikom prije izlaska na binu i negdje u jutarnjem mamurluku prebroje kovanice za benzin do kuće. I onda krenu na posao, jer unatoč paroli “život bez droge je kurac od ovce”, dobro znaju kako im nikada nitko neće dati transfuziju svježe krvi kao onom ocvalom starčiću Keith Richardsu. S takvima bi svaki menadžer dobio nervni slom, jer ne možeš od njih napraviti dobro upakirani proizvod lažnog sjaja.
Kutijicu s bar kodom na polici supermarketa uz vječiti popust na odjelu kućanskih aparata. Kad svjesno odabereš etiketu okorjelog partizančine, što s crvenom petokrakom na prsima pjeva o sreći i slobodi u lancima, a sam sebi dodjeliš nadimak Stare pizde, jasno je da karijera tu baš i nije u prvom planu. U tome je i ironija poruke “Mi smo ovdje samo zbog para”. U vremenu kad nacionalna televizija redovito pokazuje onu užasnu reklamu s kretenom koji mazi novčanik i tepa novcu, još se bolje vidi što su Idijoti željeli reći kad je Tusta pjevao neću da radim za dolare, neću da radim za lopovsku družinu.
Radio je to bez uzmaka i kompromisa, usred one silne euforije zbog oslobođenja od mrskog socijalizma, dolaska blagostanja, sna o demokraciji i kupnji Coca cole u limenci. Netko bi rekao da su bili vizionari, pogotovo sada kad se slobodno tržište prokazuje kao sistem bezočne eksploatacije. Drugi će opet klonuti misleći da samo luđaci mogu pjevati kako će Amerike i Engleske jednom biti zemlje proleterske. A istina će ostati negdje između. Nisu se Idijoti previše trudili baviti politikom, već su samo bili i ostali na strani malog čovjeka, radnika, sirotinje, obespravljenih, uvijek za pravicu i ljubav. Zato svakom normalnom nikad nije kasno postati Idijot.
Taj najveći mali bend na svijetu dolazio je u prvoj polovici turobnih devedesetih u Rijeku svaka tri-četiri mjeseca. Legenda kaže – tko je bio na tim koncertima sigurno se vratio na neki od sljedećih, a ona dvojica koja nisu bili su murjaci u civilu, što su s mukom zapisivali i prevodili stihove u Bandiera rossa i pritom škrgutali zubima. Najviše puta svirali su u Palachu, koji se više ne bi trebao nalaziti u Kružnoj ulici. Ako će Tusta dobiti ulicu u Puli, bilo bi pravedno da dobije jednu i u Rijeci. Ionako svaka budala, što je ikad zalutala tamo tražeći banku ili riblji restoran, na kraju shvati da se ta ulica vrti u krugu. Bolje bi bilo kad bi Palach preselio u Tustin prolaz ili Ulicu Branka Črnca, jer je tim asfaltom on puno puta prošao i puno toga dobrog ostavio za sobom.
Nitko nije na binu izlazio kao on, a uvijek bi dolazio zadnji, kad Sale, Ptica i Fric zakuhaju stvari. I uvijek bi tek tada krenula totalna euforija. Vladao bi scenom, silnom energijom, skakanjem, raširenim rukama i nadasve glasom. A opet bi izgledalo kao da se svakog trena može spustiti u publiku, a da nitko ne primjeti da ga nema. Čarolija? Možda. A možda se samo ne može tek tako objasniti. Možda je lakše to osjetiti u nježnijim pjesmama Idijota.
Postoji nešto tužno u Zbogom Marija, S djevojka, Za tebe… Sada i Baj baj bejbe zvuči sasvim drugačije. Kao da ima nešto od ponora slutnje Johnnya Casha u spotu Hurt. Samo što Tusta pjeva o oproštaju i smije se. Uživa i pleše dok pjeva kako ne treba za ničim žaliti. Kao što je uvijek i radio. Ispada da su pjesme kao i ljudi. Tek trag u vremenu. Uspomena i utjeha, kad sunce opet zađe.
