Tu savjest peče što Obama još nije spekao Siriju, pa da se nenadmašna intelektualna zvijezda slika na ruševinama Damaska, kao što je – natapirana i u bijeloj šulji, kak se već šika – pozirala u razvaljenom Tripoliju. I još tu savjest Zapada peče to što se Ameri oklijevaju upustiti u provođenje BHL-ovih filozofskih ideja po Iranu
– Šta si tako ozbiljan, trafikant?
– Evo razmišljam o moći filozofije u današnjem svijetu. – Opa! Zar filozofija ima ikakvu moć? – Nećeš vjerovati, ali ima. – Kakvu? Da kuka nad samom sobom i svojom nemoći? – Da čitaš Globus, vidio bi šta je sve filozofija u stanju napravit. – Šta naprimjer? – Naprimjer smijenit konobaricu u kavani pariškog hotela Bristol. – Šta to stvarno piše u Globusu? Jebote, nisu valjda dogurali do filozofskih aspekata kadroviranja u ugostiteljstvu? – Bogami, jesu. Slušaj priču: došla novinarka Globusa s fotografom u kavanu hotela Bristol u Parizu, sjela, ufurala se u posebnu romantičnu priču koju, kaže, ima ne samo Bristol nego i svaki pariški hotel; dok fotograf postavlja stative i diskretnu rasvjetu, novinarka gleda goste kako se međusobno pogledavaju, pa onda nastavljaju razgovor, potom opet gledaju fotografa, pa nju, pa nešto šapuću… – A gdje je konobarica? – Mlađahna konobarica je, na svoju nesreću, na radnome mjestu, gdje joj prilazi fotograf i kaže: »Molim vas, ako vidite da je došao BHL, uputite ga k nama, njega čekamo.« Da nesreća bude veća, konobarica zbunjeno odgovori: »Oprostite, ali ja ne znam tko je on.« – A novinarka i fotograf zatraže knjigu žalbi i pritužbi? – Ne. Oni se, nakon što konobarica ode, gledaju u čudu. Nije im jasno kako netko na takvom mjestu ne zna tko je BHL. – A tko je BHL? – Nije vrag da ni ti ne znaš? Da čitaš Globus, znao bi da je BHL iliti Bernard-Henri Lévy nenadmašna intelektualna zvijezda i intelektualna savjest Zapada. – A zašto ti, trafikant, rintaš u trafici kad si tako intelektualno potkovan? S takvim bi znanjem garant dogurao do natkonobara u Parizu. Zamisli Francuze kako lome jezik dok naručuju frape Kangrga… – Je li tebi do zajebancije ili do konobarice? – Čuj, čisto onako filozofski, nije baš lako prihvatiti nužnost odricanja od bilo kojeg ponuđenog oblika empirijskog užitka u čarima bitka… – Znači: do zajebancije? – Dobro, hajde, šta je bilo s konobaricom? – Dok su se novinarka i fotograf snebivali nad njezinim neznanjem, ona se, sirota, vratila upadljivo rumena u obrazima. »Očito je kolegama za šankom rekla koga čekamo«, veleumno je zaključila novinarka. – Šta su malu šamarali za šankom? – Nije to balkanska krčma, buzdo, to je pariška kavana. Tamo se ne diskutira šamarima. Vjerojatno su joj održali jednominutni tečaj o modnim trendovima u filozofiji i onda je poslali da se ispriča gostima. – To se zove kultura! – Pazi sad šta piše u Globusu: »Ispričavam se, ali ja nisam iz Francuske pa zato nisam znala. Veoma mi je žao, sada znam o kome se radi – kaže pokunjeno jer je, očito, dobila ukor.« – Vidiš ti, trafikant, dokle seže ta imigrantska ignorancija… Da sam ja vlast u Francuskoj, nijedan mi imigrant ne bi ušao u zemlju ako ne položi ispit iz poznavanja lika i djela tog BHL-a! – A zamisli da si urednik Globusa: slao bi novinare svuda po svijetu da konobare ispituju o filozofiji od A do Ž. – Od apsinta do žižulovače! – A može i od Aristotela do Žižeka, između rundi. Slušaj dalje: »Sad su i ovi dežurni radoznalci saznali koga čekaju novinari i više se uopće ne ustručavaju da i oni otvoreno pilje prema ulazu, gdje će se za koji trenutak pojaviti najpoznatija bijela košulja Francuske. I evo ga, stiže.« – I šta je bilo dalje? Garant mu je ona neuka konobarica zakenjala bijelu košulju sokom od rajčice? – Blage ti veze nemaš s filozofijom… Pa ne pije BHL sok od rajčice nego zeleni čaj. – A kako ti znaš šta on pije? – Pročitao u Globusu. – Nije ga valjda ona crna nesretnica ošurila zelenim čajem? – Nije imala šanse. Ne bi to dopustio šef kavane. – Kako ti znaš da ne bi? – Pa piše u Globusu. Evo slušaj: »Utišala se i publika za susjednim stolovima, a šef kavane poslao je drugog konobara da nas posluži.« – A šta je bilo s onom konobaricom? – Ona nestaje s povijesne scene i kreće razgovor novinarke Globusa s intelektualnom savješću Zapada. – A tu savjest sigurno peče što postoji konobarica koja ne zna tko je on? – Tu savjest peče što Obama još nije spekao Siriju, pa da se nenadmašna intelektualna zvijezda slika na ruševinama Damaska, kao što je – natapirana i u bijeloj šulji, kak se već šika – pozirala u razvaljenom Tripoliju. I još tu savjest Zapada peče to što se Ameri oklijevaju upustiti u provođenje BHL-ovih filozofskih ideja po Iranu. – A je li stvarno rekao ovo što piše na naslovnoj Globusa: da Hrvatska može spasit Europu od katastrofe? – Pa nije rekao baš tako, ali nije ni puno pametnije. Evo ti točan citat: »U Hrvatskoj još postoji prava želja za Europom. To je dobra injekcija europskih vrijednosti koje ćemo dobiti. To nije nikakav naš dar vama. Ne, to je šansa za sve nas – jer je ideal Europe i taj duh Europe uvelike zaboravljen i izgubljen u zapadnoeuropskim državama, a kod vas je budan, živ i snažan. I mi to trebamo.« – Trafikant, zovi konobaricu! – Misliš: da je zaposlimo ili da nazdravimo? – Ne, nego da i ja strusim jedan zeleni čaj. – Šta će ti zeleni čaj? Nije vrag da apstiniraš? – Ne apstiniram nego apsintiram. Je li ti čuješ šta čovjek priča?! Je li vidiš da te zeleni čaj može puknut luđe od zelene čarobnice?!
