HDZ ne želi sudjelovati u prosvjedima na cesti – izjavio je šef HDZ-a Tomislav Karamarko ovih dana u jednom radijskom intervjuu. »Mi podržavamo socijalni dijalog, kao i sve opravdane zahtjeve. HDZ je socijalno osjetljiv«, dodao je. 

   Iako je i u tom medijskom istupu, kao i u nizu drugih dosad, popljuvao Vladu Zorana Milanovića kao ekipu neiskusnih ljudi koji se, kako kaže, ne bi trebali vježbati i učiti na Hrvatskoj, Karamarko se još jednom pokazao kao jalovi opozicionar. I premijer i članovi Vlade još jednom mogu samo trljati ruke zbog takve oporbe. 

   Daleko od toga da bi Karamarko ikoga trebao izvoditi na ulicu, ili nedajbože brati kestene, upravo suprotno. Isto tako, sigurno je konstruktivno i dobro da i šef opozicije prihvaća ekonomsku i socijalnu realnost Hrvatske, i argumente Vlade koja kroz svoje predstavnike u GSV-u traži odricanje od božićnica, regresa i ostalih prava koja su danas, s obzirom na stanje budžeta, postala prave beneficije.

Svima je jasno da se i javni sektor mora početi odricati, jednako kao i ljudi koji su zaposleni u privatnom sektoru, gdje su prepušteni na milost i nemilost poslodavaca i tržišta. Za svih je korisno da i Karamarko to uviđa, i da ne želi koristiti socijalno i sindikalno nezadovoljstvo za jeftine političke poene. 

  Uostalom, šef HDZ-a nije naivan: on dobro zna da prošlotjedni prosvjed u organizaciji Vilima Ribića nije naišao na širu podršku javnosti, pa nije lud da se hvata na udicu koja se već pokazala beskorisnom.

A i Ribić je već u međuvremenu podržao reformu znanosti ministra Željka Jovanovića, (doduše nasuprot »konzervativnim« gledištima premijera Milanovića), ali to je samo dokaz više koliko sindikati mogu biti neozbiljni. Karamarko ih je zato zasad odlučio ignorirati. Pametno. 

   Jednako tako, HDZ je više-manje podržao jučer u Saboru i izvješće glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića, mada je upravo Bajić posjeo cijeli HDZ na optuženičku klupu. »Ne želimo više prihvaćati stigmu koju su HDZ-u donijeli ljudi ogrezli u korupciju. Ovo nije drugi, ali je drugačiji HDZ«, izjavio je predsjednik glavne oporbene stranke posipajući se antikorupcijskim pepelom po stigmi na svom čelu. I tu je HDZ bio konstruktivan. Fino. 

   Ali, sve ovo otvara jedno sasvim drugo pitanje: je li HDZ pod vodstvom Tomislava Karamarka danas više uopće ono što se naziva »glavna oporbena stranka« u Hrvatskoj? Po čemu bi on uopće trebao nositi tu titulu? Javnost sve više kao oporbu percipira Laburiste ili HDSSB. 

  Jedini zadatak koji si je Karamarko stvarno zadao, i njime se jedino i bavi (upitno je s kojim uspjehom) jest unutarnja konsolidacija stranke koja, objektivno, jest u krizi zbog korupcijskih afera i suđenja, i kojoj konsolidacija treba…

No, šef HDZ-a to čini vrlo nasilno i grubo, raspuštajući ogranke u kojima mu čelnici nisu po volji, kao u Zagrebu i Rijeci, gdje je čak onemogućio i novu kandidaturu Mile Biondića. U bavljenju vlastitom strankom, on stranku slabi. A u bavljenju oporbenim radom na nacionalnoj razini, nije oporba. 

   Kakva je to točno taktika, možda ćemo tek trebati shvatiti. No, svakako, bit će baš zanimljivo vidjeti na temelju čega, kojih politika i kakvih kadrova, HDZ misli zadržati većinu gradova i općina na lokalnim izborima iduće godine?!

Manje je poznato, no sada HDZ još uvijek ima vlast u gotovo dvije trećine lokalnih jedinica. Iz današnje perspektive izgleda gotovo komičnom ambicija »drugačijeg, ali ne i drugog HDZ-a« da takav uspjeh ponovi. Osim po Duhu Svetome.