Kratka povijest hrvatskoga puta u EU, od predratne 1989. do danas, premrežena je bolnim odgodama i beskrajnim uvjetima, pa se s pogledom unazad ovdašnji višegodišnji napori za ciljani ulazak u Uniju doimaju kao Sizifov posao. Jer, još je davne 1989., Hrvatska skupa sa svim ostalim jugoslavenskim republikama i pokrajinama, bila i formalno (kao sudionica Phare-programa) i ekonomski (BDP-om po stanovniku na razini od 70 posto ostvarenog u EZ) – u odnosu na sve ostale zemlje iz sjeverne i istočne Europe – najbliža ulasku u EZ. 

   No, umjesto da se skupa sa Amerikom, svim silama, zauzmu za mirnu tranziciju i Hrvatske i Jugoslavije, EZ i SAD su se odlučile za opciju »razdijeli, pa vladaj«. 

  Miloševićeve agresije prema ostalim članicama SFRJ učinile su svoje, pa je od 1995. Hrvatska morala u teškim okolnostima nadoknađivati uništeno i propušteno, ali i ispunjavati rastuće uvjete iz Bruxellesa, Berlina, Haaga i Washingtona, u nadi da će se naći, skupa sa Slovenijom, u proširenju od 1. svibnja 2004. Zatim se nadala ulasku, skupa s Rumunjskom i Bugarskom, još 2007-e, da bi potom maštala o individualnom pristupu, već 2009. ili najkasnije 2011. Sad je na redu prijelomni 1. srpnja 2013. 

   I, kad se – unatoč poražavajućim rezultatima hrvatske gospodarske, privatizacijske i tranzicijske politike – pričinilo i vlasti i mnogim građanima, da će 1. srpnja 2013. sigurno biti najvažniji datum u novijoj hrvatskoj povijesti, plotun loših vijesti ispaljen prošlih dana sa samih vrhova njemačke politike, kao da je ponovno zakotrljao Sizifovu kamenčinu nizbrdo.

  Jer, Hrvatska, kažu vodeći njemački političari, još nije spremna za ulazak u EU, zbog korupcije, brodogradnje i slabosti u pravosuđu. Slične je uvjete Hrvatska dosad ispunjavala u visokoj mjeri: velikim je stranim bankama predala gotovo cjelokupan bankarski sustav, kompanijama iz EU telekomunikacije, farmaceutiku i većinu medijskog prostora, te većinu tržišta robe i usluga, kao i gotovo sav ZERP, pa uz to mnogobrojnim privatnim vlasnicima iz Unije i na tisuće najkvalitetnijih nekretnina. Najveća korist od puta u EU očituje se u kvaliteti prepisanih propisa, te u razvoju ustanova i regulative. Ali, u ekonomskoj stvarnosti, Hrvatska je znatno povećala zaostajanje za EU-om, te se uoči ulaska zatekla u već četverogodišnjoj, gotovo nerješivoj depresiji. 

   Za ne vjerovati je da nitko od zaduženih za osvajanje Hrvatske nikad nije kao uvjet za ulazak u EU postavio neki od pokazatelja nove industrijalizacije, povećanja izvoznog potencijala, smanjivanja vanjske zaduženosti ili nezaposlenosti, ili neki od standarda obrazovanosti, primjerenih informacijskoj eri. U tom kontekstu nikad ni jedna visoka adresa nije žestoko kritizirala Unijine investitore, kreditore i većinske vlasnike u Hrvatskoj zbog beskrupuloznog osvajanja ovdašnjeg tržišta i razaranja konkurentske moći hrvatske ekonomije, niti je kad hrvatska vlast u to ime – sve do još diskretnog Linićeva pritiska na MOL – bar kritizirala svoje EU-gubernatore.

Zato je, usred europske recesije, hrvatske depresije i dosad najdramatičnije, potpune neizvjesnosti u međunarodnoj politici i ekonomiji, u hrvatskom slučaju podjednako neizvjesno hoće li Hrvatska u EU već 2013, tek 2023. (dokad bi, prema ocjeni njemačke kancelarke Merkel mogla okončati europska kriza) ili (zbog potpunog razlaza u eurozoni) i novih ratova za naftu na Srednjem istoku – nikad.