HDZ pod vodstvom svog novog predsjednika Tomislava Karamarka ozbiljno je ušao u projekt stvaranja svojevrsne Antikukuriku koalicije koja bi okupila sve takozvane državotvorne stranke. Sa sličnom je idejom prije nešto više od desetak godina izašao Ivić Pašalić. Bilo je to čak realizirano na biralištima, na lokalnim izborima 2001. godine u Splitsko- dalmatinskoj županiji.

Ta se koncepcija, nazvana tada Hrvatski blok baš kao i stranka koje je Pašalić osnovao nakon što je 2002. bio izbačen iz HDZ-a, odnijela pobjedu u toj županiji čak iako u njoj nije sudjelovao tada vrlo respektabilni HSP kojeg je tada vodio Anto Đapić. Međutim, nakon Pašalićevog izbacivanja HDZ je pod vodstvom Ive Sanadera uspio pobijediti na dvama uzastopnim parlamentarnim izborima na koje je izlazio samostalno.

 I baš tu neki vide slabost sadašnje Karamarkove koncepcije. Naime, Sanaderov je HDZ uspio ući u prostor takozvanog političkog centra, ali istovremeno u najvećoj mjeri zadržati glasove desnih birača. Samo manji dio glasača krajnje desnice nastavio je podržavati pravaške opcije. Što god tko mislio o Sanaderu i njegovom načinu vođenja države on je i na izborima 2003. i na izborima 2007. pokazao da zna balansirati što se vidjelo po tome da su za njegov HDZ glasali i centar i desnica. 

U slučaju predizborne koalicije s pravašima koje vodi Ruža Tomašić, HDZ bi mogao upasti u probleme. Kao prvo HSP dr. Ante Starčević na referendumu o ulasku Hrvatske u EU optirao je za negativan odgovor. Kao drugo, Tomašićkini pravaši, iako to izbjegavaju javno govoriti, stranka su koja se često naslanja na nasljeđe NDH, što sigurno neće dobro sjesti HDZ-ovim partnerima u Europskoj pučkoj stranci.

Osim toga, pravaška tvrda retorika mogla bi definitivno od HDZ-a udaljiti umjerene centrističke birače. Uz sve to pravaška je scena toliko međusobno posvađana, toliko su jake međusobne svađe čelnika pravaških stranaka, da bi tu reda teško mogla uvesti i sam Karamarko, taman da je baš doslovno sve istina što se po političkim kuloarima priča o njegovom baratanju ključnim informacijama o većini aktera domaće političke scene. 

Naprosto, čini se pomalo nevjerojatnim da bi i Karamarko bio sposoban za isti stol posjesti Đapića i Tomašić, a kamoli ih natjerati ili uvjeriti da bi bilo dobro da postignu nekakav politički sporazum koji bi bio osnova za njihovu kasniju suradnju s HDZ-om. Osim toga, čak se iz HDZ-a može čuti da čak i na ovim prvim pregovorima ima problema s Tomašić i njenim pravašima koji se osjećaju pobjednicima na krajnjoj desnici. 

   Naravno sve ovo što je gore navedeno može biti rješeno političkim i pregovaračkim umijećem aktualnog vodstva HDZ-a. Pregovori oko toga kako izaći na lokalne izbore u svibnju sljedeće godine bit će prvi veliki politički test Karamarka i ljudi koji su mu trenutno najbliži suradnici. Osim toga do parlamentarnih izbora još je više od tri godine u kojima se zaista svašta može dogoditi.