Došli, vidjeli i kao da ih nije ni bilo! Tako bismo u najsažetijoj verziji mogli opisati ovdašnje koristi i dojmove od najnovijeg, redovitog posjeta analitičkog tima Međunarodnog monetarnog fonda Hrvatskoj, koji je prije šest dana okončan njihovim izvještajem, od kojeg ni ministar financija Slavko Linić, ni potpredsjednik Vlade Radimir Čačić, kao ni cjelokupan Milanovićev tim u Banskim dvorima, nemaju posebnu korist.

Za vrijeme višednevnog posjeta MMF-ova izaslanstva Ministarstvu financija i HNB-u, premijer Zoran Milanović nakratko je bio u razgovoru s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel: »Želimo da Hrvatska 1. srpnja 2013. postane nova, 28. članica EU. Očekujemo izvješće o monitoringu i smatramo da je Hrvatska na mnogim područjima na dobrom putu.«

Naposljetku, u Rovinj je na poziv Adris grupe početkom listopada došao i trenutačno najpopularniji američki ekonomist, nobelovac, Paul Krugman, koji je bar pošteno priznao dvije osobne istine: da o hrvatskom kriznom slučaju malo zna, i da se najviše plaši sna tijekom kojeg bi morao patiti kao premijer neke male zemlje sa EU-periferije. Kao da je i velikom MMF-u, i moćnoj Merkel, i slavnom Krugmanu u hrvatskom kriznom slučaju jasno samo jedno, da povoljnog ili skorog rješenja – ovdje nema. 

  Nasuprot tim nemilim spoznajama, kao da su isplivale neke nevjerojatno nove, prema kojima je, usred novog vala američkih agresija u sklopu rata civilizacija i sudara imperijalnih interesa preko glava raje u drugorazrednim i trećerazrednim ekonomijama, teže biti veliki ekonomist ili premijer u maloj, nego u velikoj zemlji, kao što je manje teško biti crni dijagnostičar u maloj zemlji, nego veliki ekonomski mag na platnom popisu tobože sveznajućeg i svespašavajućeg MMF-a. 

   Jer, još prije samo 12 mjeseci, ususret ovdašnjim parlamentarnim izborima, sa više se strana procjenjivalo, da će nova ekipa – tko god da pobijedi – morati pozvati MMF upomoć. No, ta se okolnost tada nije očitavala kao opće prihvatljiva, nego kao završna prijetnja preostalim socijalnim pravima većine još zaposlenih, kao i prema pravima svih ostalih socijalnih skupina, od tek rođene djece i njihovih majki, te bolesnih i invalidnih, do umirovljenika i branitelja.

Zato je Milanovićeva ekipa izabrala opciju vladanje bez pomoći MMF-a, krenuvši reformskim smjerom koji bi joj ionako nametala ta globalna adresa, ali još i s ubitačno kratkim rokovima i tvrdim uvjetima. Ipak, da je Hrvatska unazad devet mjeseci na pravom putu, potvrdili su, eto, ne samo njemačka kancelarka Merkel i sveznajuća misija MMF-a, nego nedavno i američka agencija za kreditni rejtnig, Fitch. 

  Ali, nasuprot svih tih radosnih poluvijesti, službena je činjenica da već četiri godine za redom, od početka trećeg tromjesečja 2008., bruto-domaći proizvod u Hrvatskoj klizi nizbrdo, te da će u 2012. najvjerojatnije biti čak 12 posto manji nego te iluzionističke 2008. 

   U takvom se ekonomskom okviru Hrvatska preobražava u prostor na kojem još velik broj građana i stranaca živi raskošno i visokokvalitetno, ali ne zbog ekstra profita od ovdašnjih inovacija, proizvodnih investicija, izvoza ili masovne visoke obrazovanosti, stručnosti i hiperradišnosti, nego – čast iznimkama – pretežno na račun prihoda od uvoznih, kreditnih i trgovačkih marži, te bogaćenja na račun nasljeđivanja ili pretvaranja pašnjaka u građevinske terene, a ne baš zanemarivim dijelom i na račun izbjegavanja plaćanja fiskalnih obveza ili na račun korupcije i još neuhvatljive krađe državne imovine.

Stoga će od velike pomoći za borbeni dvojac Čačić-Linić biti, ako se za početak većina sugrađana suglasi s tom dijagnozom o stanju u ovoj lijepoj, ali prezaduženoj, rasprodanoj i obrazovno zaostaloj zemlji, kojoj za izlazak iz krize treba još najmanje desetak godina.